Izvor: Danas, 07.Avg.2015, 13:26 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Popularnost Vremena smrti
"Došlo je do prve zabrane nekog dela ovog najnagrađivanijeg pisca, njegove knjige Moć i strepnja (1969), kao i njegove pristupne besede u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti".
Bez kondicije za dijalog, politička elita je bila u strahu, a njenim kritičarima se žurilo da sa reči pređu na delo. To utiče na položaj Dobrice Ćosića kao javnog radnika, ali ne određuje njegovu sudbinu kao pisca. I to, zahvaljujući u velikoj meri jugoslovenskom okviru. Neodbranjivo je uskraćivanje >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << slobode: dok nje nema, ne raspravlja se ni o idejama, ni o političkim namerama. U Sloveniji su dramatizovana dela Dobrice Ćosića (1975), u Hrvatskoj objavljena njegova Odabrana dela u devet knjiga (1980), a zatim i njegova knjiga "Stvarno i moguće" (1983). U Srbiji, pak, zabrane, ali i prve dve knjige romana Vreme smrti (1972), koje će se, kako je Ćosić još 1967. godine pisao u svojim dnevničkim beleškama - "organski vezati za "Korene" i "Deobe" i činiti s njima i "Zapisima Dušana Katića" o poratnom dobu moju romansijersku viziju nekoliko srpskih generacija".
Velika čitanost romana "Vreme smrti", a naročito njegova dramatizacija (Kolubarska bitka na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1983), učinili su od Dobrice Ćosića ne samo najpopularnijeg srpskog pisca nego i "oca nacije".
Dobrica Ćosić kaže da je Vreme smrti pisao sa ciljem: "Jedan od osnovnih smisaonih zadataka u "Vremenu smrti", koji je bio u samom motivu stvaranja tog romana, može da glasi: razumno, kritički izneti na svetlost i učiniti opštom svešću - našu ljudsku i nacionalnu veličinu; našu sposobnost za veliki čin; našu moć da se borimo za najviše ideale; našu žudnju za pravdom i dostojanstvom; našu moć da poštujemo, razumemo i volimo drugo i drugačije od našeg; naše nezlopamćenje i plahost naših mržnji itd. To je najviši duhovni zadatak generacije kojoj pripadam".
To zvanje, bez obzira na različita značenja koja su mu pridavana, objašnjava ulogu Dobrice Ćosića u poslednje dve decenije XX veka. Ali, ono, samo po sebi, otvara pitanje društva kome je takva uloga bila potrebna i u kome je bila moguća. Zato je "Vreme smrti - peto važno polazište za istraživača dela Dobrice Ćosića". U osamdesetim godinama prošloga veka, on je nastavio da nadziđuje svoju romansijersku građevinu - romani: "Grešnik, Vernik" i "Otpadnik". U isto vreme, u javnom životu je delovao sa pozicije "oca nacije", koja se shvatala i bukvalno i metaforično, ali koja je zapravo institucionalna. Od 1980. godine, kada je vlast osujetila izlaženje njegovog opozicionog lista "Javnost", čije je ime asociralo na list rodonačelnika socijalizma u Srbiji, Svetozara Markovića, kome se često vraćao.
Dobricu Ćosića su privlačile socijalne ideje mladog Svetozara Markovića: neponavljanje zapadnoevropskog puta, to jest bez kapitalizma usavršavanjem patrijarhalne institucije - zadruge. Kao i Markovićeve ideje o ulozi kritički misleće manjine, to jest malobrojne inteligencije potekle iz naroda, koja sa njim komunicira bez posrednika - birokratije, s pravom da ga vodi.
Dobrica Ćosić je bio u središtu svih inicijativa koje su politički heterogenu vaninstitucionalnu opoziciju, ali jedinstvenu u neprihvatanju tržišne privrede i konfederalne forme jugoslovenske države, izvele na javnu scenu. Suprotstavljajući se konfederaciji, najpre u Partiji, a zatim na čelu vaninstitucionalne opozicije, Dobrica Ćosić je stvorio ideološku osnovu za savez srpskih elita do koga je došlo u drugoj polovini osamdesetih godina prošloga veka. Ali, ipak, da li je Dobrica Ćosić, kako kaže Predrag Palavestra, jedan "od ključnih tvoraca mišljenja kraja XX veka", pisac čija dela "uokviruju moralnu i duhovnu istoriju epohe", ili je njegovo delo izraz onog mišljenja kome je on, već od polovine pedesetih godina XX veka, tražio koren, izvlačeći ga iz prošlosti, iz "dubina istorije", na površinu?
Nastavlja se
