Izvor: Danas, 09.Okt.2014, 13:52 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Borba za očuvanje leve opcije
O dogovorima u Beogradu zabilježenim u Jovićevom dnevniku nisam mogao ništa znati. Poznato mi je, međutim, bilo formiranje Socijalističke partije Hrvatske - jugoslavenske orijentacije.
Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (17)
Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.
Za njezinog predsjednika izabran je Borislav Mikelić, direktor tvornice „Gavrilović“ iz Petrinje. Programska orijentacija partije polazila je od očuvanja Jugoslavije i socijalizma. Trebala se oslanjati na bivše komuniste, socijalistički opredijeljene građane, na lijevi i liberalni dio inteligencije. Slična partija je već postojala - Socijalistička partija Hrvatske sa Željkom Mažarom na čelu. Pozvao sam ih obojicu i predložio im da se dogovore o formiranju zajedničke partije ili lijevog pokreta, da djeluju zajednički i okupljaju i Hrvate i Srbe, onemoguće HDZ-u i SDS-u da ih dalje dijele i sukobljavaju. Nije se isključivala lokalna suradnja s članstvom SKH-SDP, izuzevši one iz rukovodstva koji nisu bili spremni suprotstaviti se HDZ-u i Tuđmanu.
Požurivao sam ih s namjerom da se 20. jula - na godišnjicu poziva na ustanak 1941 - održi tradicionalni zbor u šumi Abez pokraj Vrginomosta i oglasi nova, objedinjena socijalistička partija. Učesnici zbora s Banije i Korduna primili bi ovu objavu kao ohrabrenje, a u drugim dijelovima Hrvatske ojačala bi vjera da nije sve izgubljeno, da nacionalisti neće zatrti tragove zajedničkog života i borbe Srba i Hrvata i da se Jugoslavija može očuvati. Objedinjavanje je bilo aktualno i zbog najavljenog zasjedanja Sabora i usvajanja amandmana na Ustav Republike Hrvatske, koje je bilo zakazano za kraj jula. Mažar je bio izabran za poslanika u Saboru i spreman da se o stavovima i njegovom nastupu dogovorimo. Težina njegove riječi svakako bi bila veća ako bi govorio u ime objedinjene socijalističke partije u kojoj bi bili zastupljeni i Srbi i Hrvati, za razliku od svih drugih partija, uključivo i Račanove, gdje su nacionalne podjele bile završene.
Polovinom jula sastali smo se u Karlovcu. Uz Mikelića i Mažara, sastanku su prisustvovali i nekolicina istaknutih komunista iz Hrvatske, posebno onih iz srpskih općina gdje se vodila borba za očuvanje lijeve opcije pred sve agresivnijim SDS-om. Mažar je prvi izlagao, otvorio pitanje naziva i alternative: jedinstvena partija ili zajednica partija. Mikelić je nastupio odbojno, dugo pričao i na kraju odbacio prijedlog objedinjavanja uz posve nesuvislo objašnjenje, i pokušaj s organizacijom ljevice u Hrvatskoj je propao. Prisutni su razaznavali da je Mažareva partija samostalna i da on može direktno odlučivati, što Mikelić nije mogao bez odobrenja Socijalističke partija Srbije (SPS-a), koja se upravo bila oformila. Miješanje SPS-a u prilike u Hrvatskoj počelo je, dakle, od samog njenog nastanka. Postepeno saznanje da se imena poštenih i uglednih ljudi žele iskoristiti za međunacionalno razračunavanje Srba i Hrvata dovela je do razočarenja i napuštanja SPH - jugoslavenske orijentacije. Dio članova pristupio je krajem ‘90. Savezu komunista - Pokretu za Jugoslaviju. Mikelić također, uz obećanje da će raspustiti svoju partiju, što nije učinio, a sam je poslije nekoliko mjeseci napustio SK-PJ.
Zadržao sam se na SPH - jugoslavenske orijentacije ne zbog njezinog značaja u zamršenim političkim prilikama u Hrvatskoj poslije višestranačkih izbora, pobjede HDZ-a i pojave SDS-a, nego sam htio ukazati da je objedinjena ljevica mogla utjecati da ne dođe do potpune konfrontacije srpske i hrvatske nacionalne zajednice, iz čega je izbio rat, razaranja i stradanja obaju naroda. Što nije došlo do suradnje i zajedničkog nastupa demokratske ljevice, krivicu snose dvije partije nekadašnjih komunista - SDP u Hrvatskoj s Račanom i Tomcem na čelu, i SPS u Srbiji s Miloševićem i Jovićem. Ova druga je bila nosilac velikosrpskog programa i dovela do miješanja Srbije u rat u Hrvatskoj, a SDP se stavila na stranu HDZ-a i Tuđmana, podržala rat koji je on vodio protiv JNA i protiv Srba u Hrvatskoj. Žalostan epilog jedne partije pod čijom su zastavom bili zajedno svrstani Srbi i Hrvati, iznijeli pobjedu u NOR-u, a u desetljećima mira izgrađivali Hrvatsku i Jugoslaviju.
Nastavlja se
