Izvor: Glas javnosti, 14.Jul.2009, 12:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vrišteća dijagnoza
Veliki matematičar Norbert Viner jedanom je napomenuo da se „svijet može promatrati kao bezbroj poruka onima koje to može zanimati...“
Članak Sejmura Herša objavljen u NJujorkeru aprila 2006. godine, u kojem je otkriven „plan Pentagona da napadne Iran - napad kojim je od Hirošime i Nagasakija po prvi put razmatrana upotreba atomskog oružja“ (iako Henri Kisindžer još za vrijeme rata u Vijetnamu nije isključivao mogućnost korišćenja „ograničene nuklearne naprave“ >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << op. M.Š.) - naveo je organizaciju „zabrinutih naučnika“ da predvidi „da bi uključivanje takozvane taktičke upotrebe nuklearnog oružja odmah ubilo tri milijuna ljudi, milijune drugih izložila kancerogenim agensima, a katastrofa bi se proširila u Avganistan, Pakistan, pa čak i u Indiju.“
Mene su na ovu temu podsjetile nedavno izrečene dvije oprečne izjave. Najprije je, 5. jula, u intervjuu Ej-Bi-Siju, američki podpredsjednik Džozef Bajden rekao da „SAD ne može diktirati suverenoj državi što mogu, a što ne mogu učiniti, kada zaključe... da su egzistencijalno ugroženi i da je njihov opstanak ugrožen od strane druge države... Izrael sam može ocijeniti... što je u njihovom interesu... u odnosu na Iran ili bilo koga drugog...“
Već 7. jula predsjednik Barak Obama je, kažu izvori iz američke vlade „izdao direktno upozorenje Izraelu protiv napada na Iran“, a mediji su objavili njegovu izjavu - „mi nikada nećemo dati zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran“.
Osim što te izjave zadiru u vrlo neistraženu i mračnu temu „igrača iz sjenke“ i stvarnih nosilaca američke moći, one su još jedan primjer kako je moć zaista u stanju stvarati vlastite paradokse i dvostruka vezivanja. Ovo je vrlo ilustrativno prikazao njemački novinar Piter Šmid, sredinom šezdesetih, u „Japanskom Hamletu“, gdje Japan vidi kao Hamleta razapetog između međusobno isključivih ideja bezbjednosti i dobrote:
„Moć je zla... Iako sam dobar, ja je se ne odričem, ne potpuno... Jedan prijatelj me štiti, on je moćan... i prema tome zao... ja ga mrzim zbog toga, a ipak mu moram pružiti ruku... moj zli prijatelj posjeduje moć nada mnom..“ pisao je Šmid.
Postoji li ova dilema u aktualnoj srbijanskoj vlasti? Loše posljedice moći lako je vidjeti, no mnogo je teže prepoznati paradoksalne posljedice do kojih dolazi kada se postojanje moći druge države nad tvojom poriče. I sada je vrlo upotrebljiva metoda koju su Henri Kisindžer i Ričard Nikson osmislili za „demokratizaciju“ Čilea: „Ne vidim zašto moramo stajati i promatrati kuda ide Čile zbog neodgovornosti vlastitog naroda. Ta pitanja su previše važna da bismo ostavili čileanskim glasačima da sami o njima odlučuju“ - rekao je Kisindžer. Potom su doveli Pinočea na vlast... Metoda je mnogo puta potom korištena. Naređenje Niksona dato direktoru CIA Helmsu 15. jula 1970. - „učinite da ekonomija vrisne u Čileu...“ čini se da je upotrebljena i kod nas. „Ekonomija destrukcije“ bacila je Srbiju na koljena. Naravno, uz punu podršku, svjesnu ili ne, same države Srbije.
„U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, američka imperija računa na pedigree intelektualaca najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika“ napisao je profesor Hamid Dabaši, sa Kolumbija univerziteta, u jednom svom eseju o Iranu. I tamo su, kao i ovdje, eto, „domaći potkazivači pretvoreni u intelektualne najamnike“! (Hvala Bojanu Budimcu za prijevod originalne sintagme koja njime dobija mnogo jaču dimenziju, no što je u originalu).
Čekamo li da NJujorker objavi „otkriveni plan Pentagona“ za Srbiju ?
U zemlji nedefiniranog suvereniteta, političke impotentnosti, nejasnih granica, sumnjivih vlasnika, političkih najamnika, osiromašenog naroda, „neodgovornih birača“ i vrišteće ekonomije, pitanje „Šta je srbijanski političar danas?“ ima samo jedan odgovor - to je dijagnoza. Genetska ili finansijska...
