Izvor: Glas javnosti, 02.Jun.2009, 14:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vođa puta
Ničeovska teza da „kada predugo gledaš u ambis, u jednom trenutku ambis pogleda u tebe“, definitivno se potvrdila dolaskom američkog podpredsjednika Džozefa Bajdena. Osim ultimativne primjene plana Martija Ahtisarija, predsjedniku Srbije naređeno je i sprovođenje apsolutne pacifikacije Srba u Republici Srpskoj i na Sjeverom Kosovu, zamrzavanje političkih veza i prekid svake suradnje i bilo kakvih poslovnih odnosa sa Rusijom po pitanju ruskog energetskog prolaza preko Srbije i Republike >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << Srpske ka Evropi, pa čak i po cijenu raskida gasnog sporazuma, poništenja prodaje NISa, sprječavanja korišćenja rafinerije Bosanski Brod i blokade drugih elektro-energetskih planova Rusije i Srbije.
A kako je po mišljenju američke administracije Boris Tadić „dečko koji obećava, ali ništa ne realizira“ (zbog čega je četvoro visokih funkcionera DS već tražilo pred Bajdenov dolazak, podršku za Tadićevu smjenu, opisujući ga kao „blažu verziju Vojislava Koštunice“), Tadić međutima, ipak još ostaje „nezaobilazni garant stabilnosti u regionu“, a za uzvrat, obavezan je rezolutno reći da nikakvih promjena granica i ustrojstva BIH neće biti, do čvršćeg povezivanja Republike Srpske sa Srbijom neće doći, nema podjele Kosova i Metohije, autonomija za Sjeverno Kosovo ne dolazi u obzir, nema posebnog statusa za Kosovsku Mitrovicu, ali ima podrške održavanju jesenjih izbora po tzv. Ustavu tzv. Republike Kosovo.
Bajden je, uz suradnju evropskih partnera i domaćih kooperanata, donio i kuvertirana kadrovska rješenja, kako kratkoročna tako i dugoročna. A sasvim sigurno, kažu dobro obavješteni krugovi, Tadić nije u drugoj kuverti. Iako neki njegovi partijski drugovi to znaju, nije sigurno da i on to zna?! Čini se, da se našao u položaju prevarene žene koja uvijek posljednja saznaje...
U međuvremenu, razbijena država će se baviti svojim daljim razbijanjem, ovoga puta metodom regionalizacije „koja nema alternativu“. Doduše, plan nije novijeg datuma, proces je isplaniran pred dvadeset i kusur godina, zvalo se to Pentagonala, Heksagonala, Alpe-Adrija, Dunavska inicijativa, Evropa regija, nevažno, jer je suština uvijek bila ista - potpuna politička decentralizacija i ekonomsko-tajkunska integracija, u ovom slučaju Srbije, a ranije Balkana. Nakon dovršetka posla stvorilo bi se novo političko ustrojstvo čiji bi Pijemont bila Hrvatska, a sastavni dijelovi Crna Gora, Kosovo, Makedonija, BIH i Vojvodina. U jednoj je verziji tu bila i Albanija, ali se od toga odustalo zbog nerješenih talijansko-njemačkih interesa u toj zemlji.
A gdje je Srbija? Da li će Srbija na kraju proći kao Jugoslavija - ime bez zemlje?! Distrikt Beograd i regija Šumadija? U vrijeme sveopće obmane, kako reče Orvel, „govoriti istinu je revolucionarni čin“.
Trenutno, Srbija je zemlja u kojoj vladaju orgije političkog licemjerstva i podaništva. Nedostaju odluke o pitanjima bitnim za opstanak i razvoj. Da li je vrijeme za historijsko „NE“ - bajdenizmu?! Rusi i ruski kapital - da ili ne?! Kina? Indija? Venecuela? Izbori - da ili ne? Referendum o ulasku u NATO?
Vladanje državom je pravljenje prioriteta. Čovjek bi morao odlučiti pravilno čak i onda kada je to opasno, jer ga takve odluke određuju. Tko će odlučiti o Srbiji - političar ili čovjek?
Doduše, pade mi na pamet priča o poznatom kršćanskom svecu Ignjaciju de Lojoli i nekom Saracenu koji zajedno putovaše putem. Lojola na magarcu, Saracen pješice, stigoše do raskršća. Saracen produži, a sveti Ignjacije zastade na raskršću, neodlučan kuda bi. Na kraju odluči - neka put izabere magarac. Od tada, na ovamo i Srbiji su put, najčešće, birali, čini se, magarci. I tu smo gdje smo.
