Izvor: Glas javnosti, 21.Jul.2009, 01:05 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Trideset srebrnjaka
„U jutarnjoj bistrini najčistijeg jesenjskog sunca, s tog je mjesta vidik bio doista veličanstven... Bukova šuma na brežuljku Etesberg, po kojoj se i naziva Buhenvald, nekoliko je kilometara udaljena od Vajmara... piše 26.9.1827. godine u Geteovim Razgovorima s Ekermanom“.
- Ovdje će nam biti dobro - rekao je Gete... Sjeli smo... Lako smo izjeli par pečenih jarebica s komadom bijelog kruha i ispili bocu vrlo dobrog vina, pijući iz lijepo složene zlatne kupe... u navlaci >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << od rđaste kože...“
Točno 110 godina poslije, 29. jula 1937, Himler je odlučio - logor će se, u tom idiličnom krajoliku, zvati KL Buhenvald - Vajmar. Na taj način neće biti pozlijeđena prosvjećena, mirna savjest građana te pokrajine... Frau Ilze, supruga zapovjednika izgradnje Koha, dobila je mogućnost da izrađuje zaslone za svjetiljke od kože onih zatvorenika koji su imali utetoviranu šaru, dostojnu njezine pažnje... Nije zabilježeno da li je neka koža bila rđasta. A na izboru je imala kože 56.545 ubijenih od njih oko 265.000, koliko ih je prošlo pored nje i Vajmara.
Na ovu me sumornu priču, bez svjesne malicioznosti, podsjetila dodjela Vajmarske nagrade za ljudska prava Sonji Biserko, predsjednici Helsinškog odbora u Srbiji. Kako su putevi podsvjesti, sukladno putevima Božijim, nepoznati i neistraženi, a ni jedni ni drugi ne podliježu, još uvijek, sankcijama, bar ne do usvajanja „Dinkić-Bećković“, kako ga mnogi zovu, Zakona o informiranju, moja me necenzurirana podsvjest navela na sumnju da ta asocijacija i nije posve - besmislena... Točnije, da li se ljudskim pravima u Srbiji možda sprema logor?
Naime, ako politička kriza u Srbiji postoji - tko je izaziva? Ne postoji li - tko je priziva? Da li se predsjedniku samo pričinjava da situaciju čvrsto drži u rukama, ili su ga neki uljuljkali, poput Miloševića, da „on nema alternativu“? I dok predsjednik putuje, mlađahna generacija njegovih suradnika (a ni stariji ne zaostaju), zaigrala je oštru igru na sve ili ništa. Ulog u tom opasnom ruletu je ogroman - kuglica sudbine odlučuje o budućnosti Srbije - hoće li je biti ili neće, a ako opstane, kolika i kakva će biti?
Povlačim se pred tim pitanjima u zasad neupitnu filozofsku lektiru. Iščitavam posljednje Sokratove dane. Kad su ga, nakon izrečene smrtne presude, nagovarali da pobjegne iz zatvora ili da ga njegovi prijatelji otkupe za trideset srebrnjaka, odbio je riječima:
- Ako su mi zakoni bili dobri dok su me štitili, pristajem da popijem pehar smrtonosnog otrova, zato što je to izbor većine, pa makar i nepravedan!
Sokratov čin danas je itekako poučan za Srbiju iz najmanje dva razloga - prvi, što se ovdje zakoni poštuju samo kad nam idu u prilog, a kršimo ih, ignoriramo ili mijenjamo, čim su pogođeni naši interesi. I tako upadamo u još jednu zamku. Društvo koje ne priznaje pravne norme grčevito nastoji ozakoniti ekonomska, finansijska, policijska, pravosudna i, naravno, javno informativna prava, stvarajući u obrani svojih interesa takozvana „perverzna prijateljstva“ poput onih četničko-partizanskih, srpsko-hrvatsko-političko-tajkunsko-kriminalnih...
Sokrat je barem znao u ime kojih zakona ide u smrt, ali ne vjerujem da bi i on danas u Srbiji našao opravdanje za svoj veliki etički čin. Oni koji od Jude na ovamo, ne razmišljaju o porijeklu, a ni o poslijedicama „trideset srebrnjaka“, nemaju taj problem. Jer „onog trenutka kad iznošenje istinite informacije ili vlastitog stajališta postane činom hrabrosti, a ne dužnosti i moralnog imperativa, novinarstva više nema!“ A ni slobode. Ostaje samo neupotrebljivih i zagađenih trideset srebrnjaka...
