Izvor: Glas javnosti, 28.Jul.2009, 02:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tri trećine pravde
-Jesi li pripremio optužnicu? -Lako je za to! Pitanje i odgovor, čini se, izazivaju vrlo precizne asocijacije. Međutim, greška! Ovdje nije riječ o srbijanskim ministrima pravde ili policije, Snežani Malović ili Ivici Dačiću, nije riječ ni o svemoćnim Mlađanu Dinkiću, Sonjama Biserko ili Liht, pa čak ni o specijalnom tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću ili njegovom portparolu Bruni Vekariću, Siniši Važiću, predsjedniku Vijeća za ratne zločine, ili pak o Nati Mesarević, >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << vd predsjednici Vrhovnog suda Srbije, ili... Ovo su riječi Georga Bihnera, autora čuvene „Dantonove smrti“.
Na opasnost vladavine isključivo grupaškog duha čiji je krajnji rezultat i cilj - uzurpacija vlasti, upozorio je već četvrt stoljeća nakon Francuske revolucije, Bendžamin Konstant. Nedjeljivo i nužno oruđe te grupe, postaje denunciranje i špijunaža, te stvaranje „jedne klase spremne za sve zločine i naviknute da krši zakone, ali i jedne druge klase koja se sprijateljuje sa tim nepodobnostima, jer živi od nesreće svojih bližnjih...“
A za promotere stranačkog, političkog, grupaškog duha, suština je ista - „opozicija je nered, rasuđivanje je pobuna, sudovi ratna vijeća, suci njihovi vojnici kojima naređuju, optuženi su neprijatelji, a suđenje je bitka“ Konstant upozorava - „što je optužba teža, to istraživački postupak mora biti manje površan. Međutim, ne gledamo li stalno kako među sucima sjede ljudi čija već odjeća upozorava da su odani poslušnosti, te da nikako ne mogu biti nezavisni suci...“
Uzurpatorska vlast je skupa, jer počiva na negativnoj selekciji kadrova, smatra Konstant. Ona udaljava „ponosne duše od uzurpatora“ i prikuplja „duše koje znaju gmizati“. NJoj su potrebni agenti (pod tim pojmom K. podrazumjeva činovnike, ministre, izvršioce i tajkune u današnjem smislu, op. M. Š.), koji se daju degradirati „a onda mora plaćati ove degradirane agente da bi ih se načinilo korisnima. Novac mora biti nadomjestak javnom mijenju i časti. Ali ovi agenti ma kako bili pokvareni i gorljivi, ne znaju upravljati. Niti oni, niti njihove gazde... Nasilje im se čini najkomotnije i uvijek nužno. Oni bi postali diktatori već zbog svog neznanja, kad to ne bi bilo već zbog svojih namjera... U staroj vladavini vidite ustanove koje traju vjekovima, ali nećete vidjeti nekog uzurpatora da nije bar dvadeset puta opozivao vlastite zakone, obustavio postupke koje je sam uveo...“
Evo još jedne potvrde kako se „historija ponavlja kao lakrdija“ u odnosu na svoj tragični početak.
Plaća tužilaca u Srbiji nije mala. Ona iznosi oko 320.000, a sa doprinosima oko 500.000 dinara. Udio budžeta siromašne državice Srbije u toj plaći iznosi trećinu, drugu trećinu tužiocima daje tzv. „nevladin sektor“, ma što to značilo, a konačna trećina dolazi iz fonda Departmana pravde vlade Sjedinjenih Američkih Država. Usput rečeno, i renoviranje Palate pravde financiraće ista ta vlada.
Nedavna izjava također već pomenute Nate Mesarević kako su „SAD vrlo povoljno ocjenile reformu pravosuđa u Srbiji“, možda objašnjava izjavu Gorana Petronijevića kako su „zatvori u Srbiji prepuni sitnih lopova i sirotinje“. Da li je to povod za narečeno zadovoljstvo?! Ili se zadovoljstvo krije u činjenici da od trenutačnih 760 tužilaca, njih dvestotinak uskoro mora „ukloniti“, a od 2.200 sudaca, „višak je njih 400“. Sudeći po dosadašnjoj praksi, prvo odlaze oni koji se ne uklapaju u „grupaški duh“, na reizboru neće proći „politički nepodobni“, a ostaće, kao i uvijek „duše koje znaju gmizati“ i poneka „ponosna duša“.
A po sprintu kojim Skupština Srbije usvaja političkom establišmentu prijeko potrebne zakone za očuvanje vlastitih pozicija, čini se da nismo daleko odmakli od davno izrečene tvrdnje bivšeg predsjednika Italije Franćeska Kosige, kako su - „neki političari, tragedija biblijskih proporcija“.
