Izvor: Glas javnosti, 09.Jun.2009, 08:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Terensko osoblje
Poljski grad Glivice imao je za Drugi svjetski rat značaj koji je bio sličan značaju Sarajeva za Prvi. U Glivicama - u to vrijeme teritoriji NJemačke - esesovci su uveče, 31. augusta 1939. godine, obučeni u uniforme poljske vojske, „osvojili“ radio-stanicu, a potom streljali skupinu zatvorenika dovedenih iz njemačkih zatvora i obučenih u njemačke uniforme, koji su, naravno, trebali odigrati ulogu žrtava poljskog napada.
Jedan od esesovaca je preko radio-stanice održao govor >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << na poljskom jeziku u kojem je objavio napad poljskih jedinica na NJemačku. U zoru, 1. septembra 1939. njemačke su jedinice krenule u osvajanje Poljske. Hitler je istog dana, u Rajhstagu naveo ovaj govor kao ključni dokaz o ugroženosti njemačkih interesa, iskoristivši dva medija - radio za slanje lažne poruke i govornicu Rajhstaga za opravdanje napada.
„Glas Amerike predstavlja jedan od najrentabilnijih i najvažnijih instrumenata vanjske politike, imajući u vidu troškove emitiranja programa i njegove efekte“, kaže se u studiji „Obnova liderske uloge SAD“ u poglavlju „Javna diplomacija“. Američki su analitičari utvrdili da u „izvjesnim situacijama dobro planirane i plasirane informacije, ideje i slikoviti prikazi, mogu izazvati veći efekat od prijetnji oružjem“, te omogućiti američkoj administraciji „da projektira i ostvari svoje interese širom svijeta“. Pored Glasa Amerike, tu je još i Radio slobodna Evropa koji emitira programe za zemlje bivše sovjetske dominacije i Balkana, kao i programi za Kubu, Bliski istok, Sjevernu Koreju i Kinu - ukupno na 46 jezika. Inače, bivši predsjednik Poljske (kojoj sada pripadaju Glivice) Leh Valensa, među inima, javno je pohvalio američke medije za „njihovu ulogu u Poljskoj“.
Po tom istom planu da bi američki interesi bili u potpunosti dominantni i zaštićeni, što u prijevodu znači pripremu terena tajnoj diplomaciji za formiranje vlasti, opozicije ili NVO, potrebno je „puno kanaliziranje javne diplomacije prema narodima i regionima u tranziciji“. Od Glivica do Beograda, čini se, „princip je isti, sve su ostalo nijanse“, kako za nešto drugo reče vrlo upotrebljiv jedan ambasador mira, čijeg se imena ne mogu sjetiti.
Suradnici na terenu biraju se po Pravilniku kopnene vojske SAD među „bivšim i sadašnjim političkim liderima, penzioniranim političarima, generalima, pripadnicima raznih službi, istaknutim profesorima, vjerskim vođama, pripadnicima manjina, šefovima lokalnih i državnih medija, istaknutim piscima, novinarima, izdavačima, biznismenima, trgovcima i sindikalcima“, za koje se zna da će iz nekih razloga i motiva biti spremni na suradnju. U nekim zemljama, kao što je Srbija, na primjer, i spremniji nego što je to potrebno, što često postaje i samim vođama projekta - kontraproduktivno.
Na ova me razmišljanja asociralo nekoliko događaja posljednjih dana - Obamin posjet Buhenvaldu, večera Karađorđevića sa Bajdenom petnaestak dana po njegovom gostovanju u Beogradu i oproštajni intervju američkog ambasadora Kamerona Mantera koji je iz Srbije otišao u Irak, poručivši „čuvajte mi medije i američke interese“. To me potaklo na još jedno pitanje. Naime, kako definirati i istrpiti ljude koji se zaklinju u ljubav prema Srbiji, a da istodobno ne podnose narod, to jest Srbe?! A zbog ljubavi prema Srbiji, američka će administracija, kažu i Bajden i Manter, čvrsto voditi brigu o medijima, demokraciji, Kosovu, kadrovskoj obnovi i, naravno - vojsci.
U međuvremenu slušat ćemo i gledati Glas Amerike i Radio Slobodnu Evropu. Srbija je, bez brige, pokrivena. Ili - probušena?!
