Prođe detinjstvo na putu od Kabula do Beograda

Izvor: Politika, 03.Nov.2009, 23:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Prođe detinjstvo na putu od Kabula do Beograda

Deca strahujući za sopstveni život od Avganistana do Srbije pešače dve do tri godine zaobilazeći legalne granične prelaze

„Bombe, eksplozije, krvoproliće, užasni prizori na ulicama, ruševine i kuknjava posle samoubilačkih napada, zlostavljanje, siromaštvo i strah od talibana primorali su me pre godinu dana da pobegnem iz Kabula. Strahujući za sopstveni život ostavio sam oca i sestru i krenuo u potragu za boljim sutra. Pešice, švercujući se u vozu i autobusu, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << stopirajući poneki automobil ili krijući se na brodu proputovao sam Iran, Tursku, Grčku, Makedoniju. I onda me je uhvatila vaša policija.”

Ovako novinarima „Politike” trnovit put od prestonice rodnog Avganistana do Beograda opisuje šesnaestogodišnji dečak. Gotovo mesec dana boravi u našoj zemlji i samo je jedan od mnogih koji iz nesigurnog, ratom i stradanjem zahvaćenog područja u potrazi za boljim životom krenu put Zapadne Evrope. Putuju dve ili tri godine. Pešice pređu stotine kilometara. Ako im se ukaže prilika usput i zarađuju kako znaju i umeju. Snalaze se i nadaju da će stići do „rođaka za kojeg su čuli da živi u Francuskoj ili Nemačkoj”. Veruju da će im pomoći, izvući ih iz bede i nemaštine i spasti od života ogrezlog u strepnji, strahu i nesreći.

Pomalo na engleskom, više mašući rukama tamnoputi dečak je pokušao da dočara svakodnevicu koja ga je nagnala da dom napusti ne osvrćući se. Trenutak je bio dovoljan da izgubi majku i mnoge koje voli. Eksplozija je poslednja uspomena na bližnje. Sa nepunih 15 godina otisnuo se u svet. Sitan novac koji mu se zatekao u džepu bila je sva ušteđevina sa kojom je krenuo.

Uspeo je neopaženo da se provuče pored iranskih graničara. Znajući da u Iraku nije ništa bolje nego u Kabulu i zaobilazeći legalne prelaze domogao se Turske. Uspeo je da se zaposli u nekoj fabrici i zaradi za hranu i cipele. Nije ni pomišljao da se tu duže zadrži već samo da uštedi za nastavak putovanja. Sledeća stanica bila je Grčka.

„Duže od pet meseci lutao sam gradovima čija imena nisam zapamtio. Spavao sam u hangarima bez struje i vode. Na to sam bio primoran, jer Grci veoma dobro čuvaju granice i nisam mogao preko mora dalje za Italiju. Zato sam odlučio da krenem na sever. Jedva sam se probio kroz šume kako bi prešao u Makedoniju, a planinskim putevima stigao sam u Srbiju”, prepričava šesnaestogodišnji emigrant pokazujući žuljeve na stopalima.

Domogao se Niša, ali tu ga je policija privela i dovezla u Beograd.

Ista odiseja, preko Srednjeg i Bliskog istoka, dovela je i godinu dana starijeg Avganistanca do naše zemlje. Krajnja odrednica njegovog putovanja takođe su bile zemlje Evropske unije. Malo je nedostajalo da ih se dočepa.

„Bio sam nadomak Mađarske. Uputio sam se ka granici. Nisam uspeo da je pređem. Uhvatili su me u blizini Subotice”, kaže on.

Ovi dečaci trenutno borave u Centru za smeštaj maloletnih emigranata koji se na teritoriji Republike Srbije nađu bez roditelja ili staratelja. To je deo Zavoda za vaspitanje dece i omladine na Voždovcu.

Ustanova je otvorena u aprilu ove godine i do sada je prihvatila 67 stranaca mlađih od 18 godina. Najviše ih je iz Avganistana, gotovo 70 odsto. Manju grupu čine Albanci, a ima i maloletnika iz Irana, Iraka i Turske.

Ispovesti te dece gotovo su filmske. Kreću peške, često i bosi. Prelaze stotine kilometara, ponekad čak držeći se za osovinu ispod kamiona, spavajući pod ciradama i u teretnim vagonima. Iskaču pre nego što voz stigne do stanice kako se ne bi sreli sa policijom ili obezbeđenjem.

Nikome od njih Srbija nije cilj, već samo usputna stanica na kojoj se zadržavaju ukoliko ih policija otkrije. Još se prepričava da je trojicu emigranata bez dokumenata pre petnaestak dana policija pronašla u žbunju u blizini benzinske pumpe u Bubanj potoku. Tragovi točkova ukazivali su da ih je neko do tog mesta prevezao traktorom i ostavio.

Za razliku od drugih zemalja u kojima ovakva deca najčešće bivaju deportovana ili smeštena u kampove ili zatvore, kod nas borave u specijalnoj ustanovi, jedinstvenoj u jugoistočnoj Evropi.

„Prvi korisnik novootvorenog centra bio je šesnaestogodišnjak iz Irana. Ostao je bez porodice i gotovo dve godine je putovao do Beograda. Kod nas je bio 41 dan i naučio puno reči srpskog jezika. Nije hteo nazad, odlučio je da ostane u Srbiji, pa je upućen u Centar za azil u Banji Koviljači”, objašnjava Dragan Rolović, direktor zavoda.

Svih 12 kreveta namenjenih strancima uvek su zauzeti. Ako se oslobodi mesto, za manje od dan stižu novi stanari. A kako kaže Rolović, već je formirana lista čekanja za boravak u ovoj ustanovi.

Pod krovom ove kuće ostaju od 30 do 45 dana. Zbunjeni su kada ih dovedu. Očekuju zatvorske rešetke, a ne savremeno opremljeni dnevni boravak sa televizorom, di-vi-di plejerom, muzičkim stubom i satelitskom antenom što im omogućava da gledaju program i na maternjem jeziku.

„Najpre su povučeni i uplašeni, ali uz pomoć prevodilaca polako se probija barijera. Vrlo brzo se zbliže sa ostalim štićenicima. Razmenjuju garderobu, razumeju se bez ijedne izgovorene reči”, kaže Kristina Ristić, rukovodilac centra.

Stefan Despotović - Milenija Simić

[objavljeno: 04/11/2009]

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.