Izvor: Glas javnosti, 20.Okt.2009, 12:20 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pobjeda kraljevskog Maršala
„Otprilike u to vrijeme, rat je doslovno trajao bez prekida, mada, strogo uzev, nije uvijek bio u pitanju isti rat... Trenutni neprijatelj je uvijek predstavljao apsolutno zlo, a iz toga je proizilazilo da je bilo kakva nagodba s njim, bilo u prošlosti ili u budućnosti, nemoguća... Stravično je to što sve to može i biti istina. Ako Partija može gurnuti ruku u prošlost i kaže za ovaj ili onaj događaj: to i to se uopšte nije desilo, takvo što je svakako užasnije od mučenja i smrti...
>> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << />
Ali gdje to saznanje postoji? Samo u njegovoj svijesti, koja će u svakom slučaju za kratko vrijeme biti uništena. A ako svi prihvaćaju laž koju Partija nameće - ako svi zapisi pričaju istu priču - onda laž prelazi u historiju i postaje istina. Ko kontrolira prošlost, glasila je parola Partije, kontrolira budućnost; ko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost. A ipak se prošlost, iako po prirodi izmjenjiva, nije ni izmjenila... Potreban je bio samo beskrajan niz pobjeda nad svojim pamćenjem. To se zvalo kontrola nad stvarnošću; na Novogovoru dvosmisao.“ - pisao je Orvel.
Zapravo, počelo je sredinom oktobra. „U svim oblastima u neposrednoj blizini Beograda nakotili su se komunisti i njihovi simpatizeri... Naređuje se komadantima... da najenergičnije sa juga na sever, čisteći usput i sve srezove, očiste naročito Srez kosmajski, a naročito je važno što pre očistiti srezove Grocka i Umka“, kaže se u naređenju Draže Mihailovića svojim komadantima u Šumadiji.
Kažu da se najbolje pokazao Avalski korpus, u selu Vraniću, koji je u noći između 20. i 21. decembra 1943. „zaklao 66 i vatrenim oružjem usmrtio jednu osobu“. Među njima i „devojčicu Vidu, koju su izranjavali noževima po rukama, zatim je nekoliko puta uboli u leđa... Na kraju joj je jedan nožem gotovo sasvim odsekao glavu.“ Ovo su svjedočenja tada dvanaestogodišnjeg dječaka Dragoljuba Pantića, koji je o tome napisao knjigu „Noć kame“.
Danas, jedna ulica u Beogradu nosi ime Avalskog korpusa... Po partijskoj doktrini – ko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost. Jedino što je potrebno jest – zaboraviti. Kao što su zaboravljeni neki drugi ratnici.
„Dragi moji Srbi, Hrvati i Slovenci,
... Ujedinite se i pristupite Narodno Oslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom... Samo tako ujedinjeni u toj borbi moći ćete sačuvati neokaljanu čast i slavu Jugoslavije... Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnost, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom.
Ovom mojom porukom vama, odlučno osuđujem zloupotrebu imena Kralja i autoriteta Krune, kojom se pokušalo opravdati saradnju sa neprijateljem i izazvati razdor među borbenim narodom u najtežim časovima njegove istorije...“ rekao je 12. septembra 1944. godine u 20 časova, govoreći na londonskom radiju BBC, Kralj Petar II Karađorđević.
Dan nakon oslobođenja, 65 godina ranije, Kralj poručuje „Pozdravljajući oslobođeni Beograd, ja pozdravljam sve vas, dragi moji Srbi, Hrvati i Slovenci, ispunjen najboljom zahvalnošću prema junačkoj narodnooslobodilačkoj vojsci i maršalu Titu, prema bratskoj savezničkoj Crvenoj armiji... Živela Narodnooslobodilačka vojska i junačka Crvena armija!“
Partijski „eksperti“ trenutnačno su zaokupljeni prebrojavanjem „žrtava komunističkog terora“ umnožavajući ih geometrijskom progresijom. Nije to kontrola nad stvarnošću. To je samo dvosmisao. Evropska unija traži „balansirani pristup“ historiji. I reviziju, po potrebi. Razapeti između Evrope i Rusije, partijski „maratonci trče počasni krug“...
„Rat je doslovno trajao bez prekida, mada, strogo uzev, nije uvijek bio u pitanju isti rat...“ Šesdeset i pet godina kasnije , na proslavi pobjede u Beogradu, ostaje nam se zapitati – tko je pobjedio?
Odbijajući „pobijediti“ vlastito pamćenje, pamtim Izeta Sarajlića :
„Mi, koji smo na peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona i nismo nikog ubili, mali veliki moji, večeras ćemo za njih voljeti...“
