Izvor: Politika, 20.Jun.2010, 23:06 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pešače do škole, sanjaju more
U Ibarskom Kolašinu u 20 zaselaka ostalo tek 800 Srba, a nekada ih je u ovom kraju bilo 7000
Zubin Potok, Brnjak – Makadamskim, usprtim putem s teškom mukom grabi „lada niva“ put obronaka Mokre gore, u selo Brnjak, u ataru opštine Zubin Potok. S leve strane jezera Gazivode, gde se nekada bedemima Ibar pregradio, a oko obala Brnjačke reke rasulo >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << se 20 zaselaka u kojima je nekada bilo oko 7000 srpskih duša. Ovi Kolašinci žive tu u osami, stešnjeni posleratnom krizom, i planinskim usecima do kojih se samo teškim kolima stiže ili pešice. Na 17 kilometara od Zubinog Potoka, administrativnog opštinskog centra, na 40 od Kosovske Mitrovice i Novog Pazara, raširila se sela na tromeđi Kosova, centralne Srbije i Crne Gore, a ljudi tek toliko da se ne zatre i ovaj plodni kraj severnog Kosova. Ostalo je 800 Srba. U OŠ „Petar Kočić“ u osam razreda oko 100 đaka.
U centru sela šest prodavnica. Neka deca kupuju sladoled. Neka su prepešačila mnogo kilometara i samo gledaju u vrhove opanaka, onih gumenih, popularnih „piroćana”. Učiteljica Jelica Obradović uči troje predškolaca. Poklonila im je majice na kojima piše „ja sam prvak“. Žali se kako nema dece. Tu je i učiteljica Radmila Jakšić. Motaju nam se oko nogu Viktor Vidosavljević (9), Viktorija Janjićijević (7), Nenad (14) i Uroš Dobrić (9), Miljana Milenković (10) a najgrlatiji među njima Milan Anđelković kome je 14 godina a završava sedmi razred.
– Ja sam guslar. Hoćete da pišete malo o meni? Naučio sam da guslam, slušajući poznate guslare, a moja ljubav prema toj muzici se javila kada sam imao šest godina. Nije mi bilo teško da naučim ali ni da zaradim da kupim gusle, prave one od javorovog drveta – kaže, pa recituje Jesenjina. Priča da čita Andrića, Dostojevskog, Čehova. Uzima gusle i peva „Kosovski vijenac“.
Otac Mile priča kako mu je sin osvojio 10 diploma u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Želi da izda zbirku pesama koju je posvetio Srbima u Ibarskom Kolašinu ali najpre dedi i babi kod kojih provodi slobodno vreme. Bere pečurke, divlje jagode, borovnice, a kad treba, plasti i radi sve poslove koje rade stariji. Dečakov otac nije zaposlen. Bio je radnik u fabrici vijaka „Gradac” koja je zakatančila vrata. Još 30 ljudi ostalo je bez posla i svi se dovijaju kako znaju i umeju. Selo će da opusti. Ostalo je dosta starijih, a oni mlađi uglavnom su neoženjeni. Neće devojke u selo, hoće na asfalt, u kafiće, pa makar ni hleba nemale, objašnjava i dodaje da se sa ženom i četvoro dece snalazi kako zna i ume.
Rade Tanasković veli da „dangubi tu pred prodavnicom“. Nije oženjen i ne radi, a primao je nešto para u zemljoradničkoj zadruzi u Zubinom Potoku. Dane prekraćuje u njivi ali najviše ovde „gde ima sveta“. U ambulanti jedna medicinska sestra. Lekar dolazi tri puta nedeljno, pa bolesni silaze u Zubin Potok, ali samo leti i s proleća, jer zimi se odavde zbog snega ne može.
Krećemo put zaseoka u kuću Dobrice Trifunovića. Njemu je 48. godina, radi kao pomoćni radnik u školi. Živi sa ocem, ženom i troje dece. Stižu Novica i Jovica sa teškim torbama u pocepanim opancima. Pitamo da li je teško prevaliti 16 kilometara, zimi i leti, kako bi stigli do škole. Odgovaraju klimanjem glave.
– Nemamo kompjuter, ali imamo televizor. Ovde nam je dobro. Prošle godine smo bili kod bake u Ribariću. Ove godine nećemo nigde – govori Novica, đak koji sa peticama završava prvi razred. Novica i Jovica nikada nisu bili na moru. Nikada nisu imali mobilni telefon.
Pred kućom majka Milijana u limenom koritu na izvorskoj vodi pere breme odeće. Žive u trošnoj kući. Samo što se ne sruši. Pola pokrivena crepom, pola lesonitom koji samo što ne prevali krov na drugu stranu. Svekar joj Miladin otišao negde u komšiluk tu gde samo još jedna starina živi – veli Milijana on bi nam potanko pričao o tome kako se nekad u selima lepo i bezbrižno živelo gde je svaka kuća bar 100 ovaca i po 20 grla stoke imala. Sada u celoj mesnoj zajednici Brnjak tek u četiri kuće 200 ovaca. Ni u domu Trifunovića ni krave ni ovce, tek pokoja kokoška i jedna svinja.
Silazimo ka kući Zorana Aksentijevića, dok pogled puca dole na jezero Gazivode i na veliki Brnjački most koji ovde zovu most spasa. Ovaj deo Kolašina osamdesetih godina odsečen je od sveta kad su se kolašinske kuće potapale. Potopljen je i deo ove mesne zajednice i jedini drveni most. Morali su Brnjačani da pešače naokolo 20 kilometara kako bi stigli do škole i lekara. Zoranovi preci su odavde iz Brnjaka, tačnije iz zaseoka Dragoljice. Ovaj kraj nekada je bio poznat po stočarstvu i ratarstvu a zemlja je bila toliko dobra da se i duvan sadio. Ali, kazuje, cilj one politike s kraja pedesetih pa do kraja osamdesetih prošlog veka bio je da se srpska sela ugase, domaćinstva zatru. Ali bore se i dovijaju tu pod vrletima Mokre gore gde fiksnog telefona nema a mobilni tek ponegde radi. Strahuju od Albanaca, a boli ih što Srbi ovde ne zalaze. Sad ih retko i Kfor obiđe i policajci iz redova KTS, koji su danonoćno na administrativnom prelazu Brnjak.
Biljana Radomirović
objavljeno: 21/06/2010
Zamrlo tržište nekretnina u Kragujevcu
Izvor: YU-Build.rs, 21.Jun.2010, 12:17
Tržište nekretnina, do pre samo godinu i po dana „žila kucavica“ kragujevačke privrede i „finansijska injekcija“ za gradski budžet, sada je na izdisaju. Prodavaca placeva, stanova, kuća i lokala ima kao nekad,...