Izvor: Danas, 26.Jan.2016, 12:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Od divljenja do zavisti
Zar je moguće? Bila je to prva reakcija koja se sinoć mogla pročitati na društvenim mrežama na vest o smrti legendarne zagrebačke modne stilistkinje Žuži Jelinek. Mlađim generacijama ime ove modne ikone bivše države verovatno ništa ne znači.
NJena životna priča više je nego zanimljiva. Rođena je u Budimpešti u siromašnoj jevrejskoj porodici. Sa samo sedamnaest godina počela je da raditi u pariskom modnom studiju Nine Riči kao krojačica. Kraće vreme radila >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << je za poznatu modnu kreatorku Koko Šanel. Krajem 1950-ih prve svoje modele pokazala je na revijama u inostranstvu i prva se proslavila u modnom svetu van granica socijalističke Jugoslavije.
U svojim novinskim tekstovima otvoreno je pisala o muško ženskim odnosima. Tako u jednoj kolumni smo mogli da pročitamo i ovo:
"Sjećam se jednoga svoga ljubavnika za kojeg sam se zamalo i udala jer mi se činilo da je on onaj pravi. Bio je bogat, ali ne nasljedno. Sve je stekao, kako mi Židovi kažemo, sa svojih deset prsta. Bio je i obrazovan. Na društvenoj ljestvici kotirao je vrlo visoko. A iznad svega, činilo mi se da zna slušati, da zna cijeniti i ono što sam ja postigla. I sve je nagovještavalo sretan završetak veze koja je i inače ocijenjena kao ono pravo.
Gotovo da smo izazivali zavist okoline. No, nije to dugo potrajalo. Na sreću da se taj moj dragi nije mogao dugo čak ni pretvarati. Bio je toliko pun sebe da je to mogao jedno vrijeme susprezati, da bi brzo, bez kontrole, izbilo na površinu ono što ga je karakteriziralo svaka njegova rečenica počinjalaje i završavala s ja, ja pa opet ja. Nikad nisam nivoljela ni vjerovala ljudima koji su mislili da s njimasvijet i počinje i završava.
Premda sam ja zadnja koja bi kritizirala samomuškarce za propale brakove, s obzirom da sam isama tražila ono što sam mislila da mi pripada i udavala se toliko puta, ipak sam, kako je vrijeme odmicalo, shvatila da je taj moj dragi sve prije nego ono čime se predstavlja i da od toga brašna neće biti pogače. Činilo mi se da mu je, kad sam mu rekla da nas dvoje ne bismo izdržali u braku ni mjesec dana, više bila povrijeđena taština nego štoje žalio za mojom ljubavi. A možda je s moje strane nije ni bilo, barem ne onakve i onoliko koliko bi trebalo biti kad se ulazi u brak.
A što bi tek bilo da sam se udala? Najvjerojatni je bi se obistinila ona izreka - da se čovjek upozna do kraja tek kad se s njim dijeli i stol i postelja. Možda sam i zato uvijek i radije s nekim dijelila postelju, a ne i stol. Jer, tek u stvarnom zajedništvu dolaze do izražaja neke od dotad skrivenih osobitosti koje su sve vidljivije, ali i sve manje svidljive."
Legendarna Žuži tako odlazi negde drugde. Mnogi su je zaista voleli, možda joj još više zavideli: ali sasvim je sigurno da će njen vedar duh i britkost uma ostati ono što će nam svima nedostajati.
