Izvor: Politika, 23.Dec.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nema budućnosti bez pravde i mira
Najradosniji hrišćanski praznik Božić, praznik rođenja Isusa Hrista, zbog poznatih razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara, većina hrišćanskih crkava slavi 25. decembra. Čine to i naši sugrađani, pripadnici Rimokatoličke crkve, dok vernici Srpske pravoslavne crkve slave Božić 7. januara.
I ova razlika je predmet unutarhrišćanskog dijaloga za koji se čini da dobija na ubrzanju i novom kvalitetu što će, moguće, dovesti do dalekosežnih posledica.
Razgovaramo >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << o tome s monsinjorom dr Andrijom Kopilovićem, profesorom i prorektorom hrvatskog odjela Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije, naučno-teološke ustanove koja obrazuje katehete i katehistice, ali i druge crkvene službenike.
Monsinjor dr Andrija Kopilović predsedava Katoličkim institutom za kulturu, povijest i duhovnost ,,Ivan Antunović'' u Subotici, član je Komisije za uvođenje i praćenje verske nastave u državnim školama Republike Srbije kao i Nacionalnog prosvetnog saveta. Učesnik je niza rasprava o međureligijskom i unutarhrišćanskom dijalogu.
Praznovanje Božića ove godine karakterišu i snažne poruke o teološkom dijalogu Pravoslavne i Rimokatoličke crkve i o stvaranju pretpostavki za ponovno uspostavljanje jedinstva hrišćanskih crkava. U čemu je značaj tog dijaloga?
Dijalog je trajna kategorija koja je živa među kršćanima. To nije tek obična komunikacija, nego je vrlo često teološka. Kada kažemo teološka, razmišljamo o dijalogu u kojem se susreću ovaj puta pravoslavne i Rimokatolička crkva i razmišljaju o onome što ih povezuje – čega je daleko više – i o onome što ih još dijeli do punog zajedništva. Dijalog je kategorija koja nema alternative, jer ako nema dijaloga, teško je govoriti o kršćanskoj ljubavi koja je zajednička baština, od Krista predana kršćanima: "po tome će znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi među sobom..." Dakle, dijalog je u službi ponajprije ljubavi, a onda ljubavi u istini i onda jedinstvo u ljubavi i istini. Jedinstvo svakako ne znači uniformnost, nego jedinstvo vjere u različitosti tradicija. Već i sada crkve Istoka i Zapada ispovijedamo isto Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje nas jednako obvezuje i kao čin vjere i kao čin navještaja u vjeri. Toliko je toga što je stvarnost, a o kojoj se rijetko razmišlja, jer nam svakodnevica pomjeri poglede s bitnoga na sporedno.
U Raveni je od 8. do 14. oktobra zasedala Mešovita komisija za teološki dijalog Rimokatoličke i Pravoslavne crkve. Šta se dogodilo na tom skupu?
Već niz godina postoji zajednička Mješovita komisija za teološki dijalog Rimokatoličke i Pravoslavne crkve. Mogli bismo nazvati to već sada redovitim tijelom u službi dijaloga. Podsjetio bih na Konferenciju koja je održana skoro u istom sastavu godinu dana ranije (u septembru 2006) u Beogradu, a koja je bila svojevrsna prekretnica na tom putu. Naime, nakon duge pauze i susreta u Baltimoru, dolaskom pape Benedikta XVI na čelo Rimokatoličke crkve, rad Komisije je intenziviran. Beogradska konferencija je vrlo značajna jer su obje strane našle jezik "terminologije" za ekleziološka pitanja koja su sada tema susreta.
Ravena je nastavak tog razgovora u Beogradu?
Točno tako. U Raveni je skup radio vrlo plodonosno i s puno uzajamnog uvažavanja, pa je i teološki dijalog pošao intenzivnijim koracima naprijed. Deklaracija dana kao priopćenje za javnost samo je okvir svega onoga što se je razgovaralo u radu Komisije. Ono što nam je svima poznato jest dogovor i tema i načina daljnjega rada. Polako se ulazi u fazu teoloških razgovora koji dodiruju najosjetljivija ekleziološka pitanja. Pitanja odnosa sveopće (univerzalne) i mjesne crkve, kao i sva pitanja s time usko povezana. Ide se, dakle, u dijalogu od definicije crkve kako ih gledaju obje strane do načina vršenja službe u crkvi.
Kardinal Kasper, predsednik Papskog saveta za unapređenje jedinstva hrišćana, ovih dana je pomenuo i ,,ravenski duh''. Šta bi to trebalo da znači?
Iz onoga što sam spomenuo kao načelo dijaloga, tj. da se traži put istine u ljubavi i gleda ono što nas povezuje da bi se snagom tog duha zajedničke baštine i ljubavi našao i put prema punini zajedništva, svakako je velika radost svim kršćanima da su se sudionici Konferencije osjećali kao braća, odgovorni pastiri, stručni u teologiji, a puni ljubavi prema svojoj crkvi i sugovornicima, što je onda uz poštovanje rađalo i plodove ljubavi i prijateljevanja u danima Konferencije. Niste pitali, ali bih bio slobodan dodati jedna svoj doživljaj sa ekumenskog Skupa u Sibiju od 4. do 9. septembra 2007. gdje je upravo bio dominantan taj "duh" jer smo se osjećali bez ikakve podozrivosti braćom kojima je predana ista Kristova baština i koji smo vrlo odgovorni jedni za druge da ta baština bude predana novim naraštajima, ne samo navještajem nego i autentičnim življenjem kršćanstva. Zasigurno je u Raveni taj duh ljubavi i brige jednih za druge bio još izrazitiji. To je taj duh koji je možda samo prije nekoliko godina bio nezamisliv, a nedostatak toga duha nas je stoljećima udaljavao jedne od drugih.
I u Velikoj Plani je od 31. oktobra do 4. novembra održan pravoslavno-rimokatolički sastanak grupe ,,Sv. Irinej''. Da li ste i sami učestvovali u tim razgovorima i u čemu vidite njihovu vrednost?
Ovdje bih malko zastao. Mislim da se oko Velike Plane u javnosti digla "nepotrebna prašina"...
Zašto?
Ako su teolozi u Raveni ne samo razgovarali nego i prijateljevali u duhu služenja istini, kakvo čudo onda ako su se kao neformalna grupa sastali u Velikoj Plani da kod jednoga od teologa sa Mješovite komisije nastave neformalni dijalog, ali sa željom da se još više približe, izmijene svoje stavove, razmišljanja i premišljanja, te tako olakšaju rad onoj grupi koja je u Raveni izabrana da za sljedeću konferenciju pripremi sve radne materijale. Takav prvi neformalni sastanak održan je u Velikoj Plani, a bit će ih i drugdje da bi sljedeća plenarna konferencija mogla još efikasnije raditi. Da se na plenumu ne moraju objašnjavati pojmovi nego iznositi stavovi gdje su već pojmovi jasni. Teologija ima svoju nutarnju dinamiku kojom se vodi dijalog. Velika Plana je jedan značajni korak što je svakako za pohvaliti, jer se ne radi ni o čem drugom nego samo o pomoći na putu dijaloga.
U Subotici se već decenijama održavaju zajednička bogosluženja predstavnika hrišćanskih crkava, deluje Jevrejska zajednica, započeta je i gradnja džamije za islamske vernike. Kako ocenjujete međureligijske odnose u tom gradu?
Subotica je oduvijek višenacionalna i višekonfesionalna sredina. Među kršćanskim crkvama odranije već postoji intenzivna suradnja. To nije samo suživot i tolerancija, nego doslovno suradnja. Molitvena osmina za jedinstvo od 18. do 25. januara svake godine je posjet svim kršćanskim crkvama i zajednička molitva. To je uz molitvu i poruka. Na kraju molitvene osmine je i međucrkveni susret poglavara pomjesnih crkava. I to je znak. Što se tiče međureligijskog dijaloga s Jevrejskom zajednicom on je već trajno prisutan, a sa Islamskom zajednicom u novije vrijeme. Što se tiče džamije, naše načelo je da ne možemo biti protiv onoga ovdje što tražimo za nas na drugom mjestu. Vode nas, dakle, načela supsidijarnosti. Mislim da je i to impuls i znak.
U raznim prilikama ste pominjali blisku saradnju sa episkopom bačkim, vladikom Irinejom Bulovićem. Možete li o tome da kažete nešto više?
Vjernik sam, svećenik. Nikada se ne želim odreći aksioma "Ubi episcopos ibi Ecclesia" (Gdje je biskup, tamo je i crkva). U vladici Irineju vidim i poštujem ponajprije pastira Crkve. On je jedan od jakih teologa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Upravo taj razlog pastira i teologa vjerujem da nas je približio i pokazao toliko puta plodove bliske suradnje za opće dobro i ono što je zajedničko za obje crkve. On je veliki pastir, učen teolog, marljiv radnik, pa mi je uvijek radost s njim surađivati na projektima koji nas povezuju, a u isto vrijeme postaju i znakom ljubavi koju kršćani međusobno ostvaruju. Spreman sam i počašćen s njim surađivati jer je ta suradnja čin vjere i ljubavi, a ne tek poslanja i pozvanja.
Posle tragičnih događaja na Kosovu i Metohiji u martu 2004. potencirali ste da je ,,mržnja mrak''. Kako danas procenjujete tamošnju situaciju i ono što se događa oko Kosmeta?
Načelo koje treba ravnati svim, pa i međunarodnim tokovima, uvijek je istina, pravda, ljubav i mir. Svakako da je "mržnja mrak". Gdje se na razini društva načela pravde i mira ne poštuju, ne može biti ni blagoslova, pa ni budućnosti. Stoga uvijek ostajem ožalošćen kad god se vrijeđaju ta načela pravde i mira i mislim da puta do pravih rješenja nema bez uvažavanja tih načela.
-----------------------------------------------------------
Patrijarh Pavle svedok Božje prisutnosti
Patrijarh srpski gospodin Pavle, s kojim ste se i sami susretali, sada je na lečenju. Kako vidite njegovu ulogu u interreligijskom dijalogu i u pronošenju univerzalnih hrišćanskih i ljudskih vrednosti?
Njegova svetost je veliki dar Neba Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Bog ga je doveo na Stolicu patrijarha Srpske pravoslavne crkve u nimalo lagana vremena. Njegova jednostavnost, dubina, askeza i iskrena odanost i ljubav prema Crkvi postala su znak. Više je primjerom zračio nego riječima zanosio. Nošen ljubavlju koja je nehinjena više je učinio na putu dijaloga nego možda oni koji su bogatiji rječnikom, a "slabiji srcem". Autentičan kršćanski život i svjedočenje je najbolji doprinos univerzalnim i kršćanskim vrednotama. Jednog dana će povijest izreći svoj sud koliko je ovaj jednostavan čovjek bio svjedok Božje prisutnosti među nama. Zahvalan sam Bogu što sam ga više puta susretao i osobno poznajem. Takav dojam imaju ne samo oni koji ga često susreću, nego i oni koji su ga samo jednom susreli.
[objavljeno: ]
