Izvor: Glas javnosti, 23.Jun.2009, 04:35 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nauka vladanja jajima
„Kralj Gargarua“, piše Embroz Birs, „koji je boravio u inozemstvu da bi izučio nauku vladanja, postavio je stotinu svojih najdebljih podanika za članove parlamenta čiji je zadatak bio da donese zakone o prikupljanju poreza. Četrdesetoricu od njih odredio za opozicionu partiju i naredio svom premijeru da im pažljivo objasni njihovu dužnost protivljenja svakom kraljevskom prijedlogu. Usprkos tome, prvi zakon podnesen na raspravu prihvaćen je jednoglasno. Veoma nezadovoljan, kralj je stavio >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << veto na taj zakon i obavijestio opoziciju da će im, ako opet urade nešto slično, svima odsjeći glave zbog tvrdoglavosti. Sva četrdesetorica su na licu mjesta izvršili samoubojstvo...
„Šta ćemo sada da radimo?“, upitao je kralj, „liberalne institucije ne mogu funkcionirati bez opozicionih partija“...
Stvar je riješio premijer, „dao je da se tijela opozicije njegovog veličanstva balzamiraju i napune slamom i zatim vrate na svoja mjesta u parlamentu, i zaista zakucaju. Bilo bi četrdeset glasova zabilježenih protiv svakog zakona, i nacija je cvjetala...“
Poput kralja Gargaure i Mlađan je Dinkić bio na dužem boravku u inozemstvu, neki kažu „da bi izučio nauku vladanja“, a drugi, „da se liječio“. Bilo kako bilo, „upravitelj novčanih tokova“ u svim vladama od petooktobarskog oslobođenja do danas napuštao je „premijerski brod“ tik pred brodolom, „rušeći“ tako sve vlade s kojima je koalirao, spremno se ukrcavajući na sljedeći brod, to jest vladu.
Dokaz o „političkom punoljetstvu“ i kandidaturi za viši nivo, premijerski ili predsjednički, bilo bi mu usvajanje zakona o regionalizaciji Srbije, koji bismo, bez imalo patetike, mogli nazvati - zakonom o eutanaziji. Naime, nakon neuspjelog projekta za Kosovo „više od autonomije, manje od nezavisnosti“, ova bi ideja mogla zaživjeti kroz evropsku regiju Vojvodinu, koja bi, prema prijedlogu Lige socijaldemokrata Vojvodine, trebala „predstavljati sastavni deo jedinstvenog, kulturnog, civilizacijskog, ekonomskog i geografskog prostora srednje Evrope“. Tome se, izgleda, priklonio i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić izjavom novosadskom Dnevniku da „ne vidi razlog zašto Vojvodina ne bi imala predstavništvo u Briselu“. A nakon Vojvodine, na red bi došao Sandžak, ali bi Šumadija, iako sada „udarna pesnica“ Dinkićevog prijedloga, ipak ostala u Srbiji.
Ne želi li biti zapamćen samo kao posljednji predsjednik Srbije, Boris Tadić će morati nešto poduzeti. Projekat „više od autonomije, manje od nezavisnosti“ za Srbiju bi, što se evropske Vojvodine tiče, mogao završiti pjesmom! Najvjerojatnije onom - „... u Novom Sadu, hej, ostadoh bez tebe...“ Doduše, predsjednik, bude li zakon u Skupštini Srbije usvojen, a biće zanimljivo vidjeti tko će za njega glasati, može odbiti da ga potpiše. Međutim, može se dogoditi i ono što se dogodilo više puta spominjanom kralju. Naime, „jednoga dana zakon o uvođenju poreza na čmičke bješe poražen - članovi vladajuće stranke nisu bili prikucani za svoja sjedišta...“ Ili članovi vladajuće koalicije.
Ako je ponavljanje majka mudrosti, poznati su nam sljedeći potezi. Ministar Dinkić će napustiti vladu. Međutim, za razliku od prethodnih slučajeva, vladajuća koalicija lako može doći do novog partnera, pa tako iznuđenih izbora biti neće. Uostalom u postojećoj političkoj nomenklaturi i kad bi se održali, ništa se naročito ne bi promijenilo. Kohabitacija je u oba slučaja neizbježna.
Učitelji „nauke vladanja“, bez obzira na rezultat, neće dati Dinkiću da napusti vladu. Barem dok onih 500 milijuna eura, koji su, navodno, namjenjeni srpskim lobistima u Americi, ne bude valjano raspoređeno.
A otkad pijetlovi više ne nose jaja, problem je i u njima. Jajima. Kokoške vladaju!
