Izvor: Glas javnosti, 01.Sep.2009, 10:35 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Moral sjenki ili sjenke morala
„Zbog toga što je dana tridesetprvog šestog ove godine u sedamnaest i trideset jugoistočni vetar, u našim krajevima još poznat i kao košava, bez ikakvog objašnjenja, a nadasve maliciozno, dunuo i zbacio šešir gospodina magistranta..., te što je rečeni istom prilikom nepristojno zadigao suknju supruge mu..., magistrat grada Jaukova doneo je
ZAKON
protiv jugoistočnog vetra i njemu srodnih atmosferskih nepodopština
ČLAN PRVI: Zabranjuje se jaukovskom >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << vetru jugoistočnome, poznatom još i kao košava, da duva ulicama bez odobrenja komisije čiji će se sastav odrediti podzakonskim aktima.
ČLAN DRUGI: Zakon ima stupiti na snagu odmah, a njegova pravovaljanost je retroaktivna.
... Budući da je vetar... rečenog dana prekršio Zakon, zakazuje se suđenje zbog njegovo nepriličnog ponašanja. Suđenje se ima održati odmah, a sudnica je otvorena za javnost...“, piše u Paragrafu sedmom, pripovjetci Zorana Jakšića iz zbirke „Ministarstvo senki“.
Skupština Srbije je, također, otvorena za javnost. Kao i sama država Srbija, naravno, jer pitanje otvorenosti postaje dokazom moralnosti vlasti. Naime, kako to objašnjava Čarls de Vizher, vlastodršce je iskustvo već odavno naučilo da je korisno pridržavati se stanovitog morala, te da trebaju strogo paziti da u prikazu svoje vladavine ne otkriju isključivu afirmaciju grube sile i njihovo oslanjanje na nju.
„Spretno pridobivajući u svoju korist zbrkane moralne težnje masa i namećući se kao moralni poredak, država jača svoju vlast i osigurava svoju trajnost i postojanost. Tako nastaje „politika morala“ koja društvene stege pretvara u odanost grupe... Ovo saučesništvo vlasti i morala objašnjava se dvoličnošću ljudske prirode. Jer, odbijajući grubu silu kao jedini zakon društvenih odnosa, ljudi svoje moralne težnje vrlo rado prenose na grupu kojoj pripadaju... i u njoj idealiziraju svoju pohlepu i svoje zahtjeve...“ uči nas Vizher.
Zato izbora biti neće! Ma koliko na prvi pogled bile različite interesne grupe predsjednika Borisa Tadića, kontroverznog mu ministra i podpredsjednika Vlade Mlađana Dinkića, te kvaziopozicijskog vođe Čedomira Jovanovića i drugih pseudointelektualaca-najamnika, jedno im je zajedničko - strah od gubitka uticaja. Strah od gubitka morala, ličnog ili političkog, nije po njih posebna prijetnja, budući da je moral psihološka kategorija, znači imaginarna, beznačajna jedinica mjere, apsolutno deklarativnog karaktera. To najbolje ilustrira stav Zorana Đinđića: „Kome je do morala, neka ide u crkvu, ne u politiku“!
Neopterećen, dakle, moralom, srpski establišment naočigled javnosti i uz saučesništvo predstavnika naroda emaniranih u tzv. poslanike, setom medijsko-represivno-oružanih zakona, po hitnom se postupku htio legislativno, ali ne nužno i legitimno, zaštititi od mogućeg „događanja naroda“, te istom, to jest „demosu“ otežati učešće u“kratiji“. Pa, čak do neke mjere i „odstraniti“ ga iz procesa vladavine kao „remetilački faktor“, dajući vlastitom narodu atribute rulje, koja ne razumije, niti je spsobna razumjeti „više ciljeve i interese“.
Stoga bi uvođenje „meke“ diktature kao opravdanje za spas države i njenih interesa, uz podršku „vlastodavnih“ mentora, dobilo čak i podršku međunarodne zajednice. Uostalom, „Srbija dobro napreduje...“!
„Bili su isuviše zapleteni u vlastitu prošlost, uhvaćeni u mrežu što su je sami spleli u skladu s vlastitom iskrivljenom etikom i iskrivljenom logikom; svi su oni bili krivi... Za njih više nije bilo povratka.“ - napisao je Artur Kestler. Naravno „Mrak u podne“.
Ambicija se, između ostalog, definira i kao jaka želja za uspjehom, bogatstvom i slavom. Ali, ona ima i svoju cijenu. Elegancija nemoćne pozicije u kojoj se uvijek nalaze oni intelektualni krugovi izvan ili iznad vlasti, omogućava i meni ciničnu spoznaju političkog puta Srbije. Nešto poput „vlaka bez voznog reda“, pri čemu oni koji određuju stanice i naplaćuju vožnju, imaju usta kita i inteligenciju sardine. A postaje sve mračnije...
.jpg)
