Izvor: Glas javnosti, 06.Okt.2009, 18:47 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mila Štula RE - KAPITULACIJA
„Ne može se dugo vladati ako vas narod prezire. Ako je ta maksima nepromjenljiva, naši sadašnji vlastodršci... uskoro će izgubiti svaki uticaj... Budući da oni svuda gospodare, a gotovo im se nitko ne suprotstavlja, jer lakeji vode sve novine, upravljaju administracijom, na čelu su sudova, oružanih snaga... imaju tamnice... dijele bez ikakva otpora tajne uhidbene naloge... nekažnjeno pokušavaju da oduzmu građanima čak i pravo da pokažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo... da se >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << narod još zatire najstrašnijom gladi i lišavanjem svih materijalnih sredstava... da su izdajice i lopovi izuzetno zaštićeni... Smije li narod podići ustanak?“ piše 28. 1. 1795. Babef, jedan od vođa Francuske revolucije. Skraćen za glavu, na njenom kraju, među prvima dokazujući tezu da „revolucije jedu svoju djecu“.
A šest godina ranije sve je izgledalo drukčije. Tog 14. jula, pred Bastiljom se okupilo oko 900 Parižana. Bilo je među njima i ljudi od imena i imetka, poput vlasnika čuvene pivare Santerea, bilo je tu odbjeglih vojnika i dezertera iz Nacionalne garde, kao i lokalnih zanatlija i vlasnika krčmi. Kasnije službeno sačinjena lista osvajača Bastilje potvrđuje da je u njenoj opsadi učestvovao čak 21 vlasnik okolnih krčmi. Neki su suvremenici pisali kako su „radili sasvim dobar promet prodajući vino pod zidinama Bastilje...“
Nije zabilježeno, bar ne javno, da li je i koliko se krčmara obogatilo onog 5. oktobra 2000., ali rezultati devet godina poslije, ukazuju da su „petooktobarsku revoluciju“ - raskrmčili. Doduše, to se zavalo „demokratizacijom“ Srbije, ali je bila ista igra i bili su isti igrači. Promijenilo se samo to što su jedni otišli u sjenku, a drugi iz nje izašli. Tako se još jednom potvrdila teza kako dobre (?) namjere ne spašavaju svijet! Srbiju, pogotovo!
Iza paravana promjena, privatizacije, pravde i slobode, uz aplauze, odigravao se pir prvobitne akumulacije kapitala. Kada je „muzika prestala“ i upalila se svjetla, iscrpljene priče o Šengenu i Haškom tribunalu (premda nitko još ne govori o navodno šest zapečaćenih optužnica koje bi, po političkoj potrebi, mogle biti izvučene iz rukava kao opravdanje ucjene ili trgovine), nastavilo se sa opravdanim pričama o nasilju (organiziranom ili spontanom), strahu (od i za), (ne) sposobnosti države, političkim šaradama i rokadama... Tako se petooktobarska revolucija ponovo vratila početku, te s pravom dala argumente postavljene i od vođa njene francuske inačice - treba li „revolucijom odbraniti tekovine revolucije“?!
Babef, na svoje pitanje „kako narod može izvesti ovaj ustanak?“, odgovara - „mirnim putem... da im se živo i istinito prikaže žalosno stanje nacije, što je razlog što je u to stanje upala, što je spriječilo i što još sprječava njezin uspjeh, što narod misli da treba učiniti kako bi izborio prava za sve ljude i opću sreću radi kojih je i podigao revoluciju...“ Doduše, pobjeda je ponekad i u porazu. Arogantni političari tvrde da služe narodu, a zapravo služe samo svojim ciljevima. Do ciljeva naroda, nikome nije stalo. Čak ni narodu.
Prošlost se ponekad pojavljuje kao kamenčići ispod zupčanika. U pozadini priča o strahu i teroru, moći i nemoći države, a po evropskom diktatu, priprema se regionalizacija Srbije. Na član 182, stav 4 Ustava Srbije skrenuo mi je pažnju ambasador Živojin Jovanović, predsjednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih. Naime, tim je članom uveden novi pojam „granica između autonomnih pokrajina“ koja se ne može mijenjati „bez saglasnosti njenih građana na referendumu“. Novost predstavlja rješenje da pravo na pokrajinsku autonomiju proglašeno za pravo svih građana Srbije. „To praktično znači da se svaki deo Srbije može organizovati kao pokrajinska autonomija, odnosno, da se teritorija cele Srbije može izdeliti na autonomne pokrajine“ upozorava ambasador Jovanović. Time se, zapravo utire put federalnoj Srbiji. Tko je rekao ‘74.?
Koliko se tek tu prostora za nove revolucije otvara?! I koliko Bastilja? Jedna regija - jedna revolucija! A i oktobar stiže svake godine. I „noć u samotnom oktobru“...
