Izvor: TangoSix.rs, 29.Avg.2017, 11:47   (ažurirano 02.Apr.2020.)

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Low cost long haul postao realnost

LCC (Low Cost Carrieri) u Europi doživljeni su 1994. godine kao neodrživ model, kao nešto što nema budućnosti. Legacy carrieri nisu se previše osvrtali i napravili najveću pogrešku. Naime, te 1994. i Ryanair i godinu dana kasnije easyJet krenuli su sa tek dva stara iznajmljena 737-200. I legacy carrieri su ih mogli uništiti sa minijaturnim sredstvima, duplanjem linija, nešto dumpinga i relativno jakom kampanjom. No, nisu. I danas LCC vladaju Europom. Ryanair je po broju prevezenih >> Pročitaj celu vest na sajtu TangoSix.rs << putnika u prvih šest mjeseci ove godine došao na 1. mjesto, iza sebe ostavio je gigante poput Lufthanse, Britisha, Air Francea, Turkisha. EasyJet je na visokom 5. mjestu. U najvećih 10 kompanija Europe čak ih je 4 LCC (Ryanair, easyJet, Norwegian, Pegasus). LCC su toliko moćni da su giganti morali korjenito promijeniti način rada da bi preživjeli.

I u Americi LCC su preskočili neke ogromne legacy carriere, pa je tako legendarni Southwest došao na 3. mjesto, preskočivši čak i giganta iz USB3 United, a među 10 najvećih također su 4 LCC (Southwest, JetBlue, Spirit, Frontier). No, u SAD-u su legacy carrieri dobili LCC konkurenciju, bitno prije Europe, davne 1949 (PSA) koji model je 1971. doslovce kopirao Southwest, a koji je pak kasnije u Europi kopirao Ryanair.

O ekspanziji i odlikama LCC sam pisao na Tango Six prije nešto više od godine dana.
Početak long haul LCC u Europi U Europi prvi LCC su bili upravo long-haul, daleko prije Ryanaira. Ovi prijevoznici su bili i prvi long-haul LCC u svijetu. Tako je 1964. Loftleiđir Icelandic krenuo sa prvim low cost letovima između Islanda i Amerike. I revolucionarni Laker Airlines krenuo je 1977. Pionirski pothvati ove dvije kompanije završili su bankrotom prve 1979, a druge 1982. godine u prvom redu radi dumpinga koji su provodile veliki legacy carrieri. I ovdje su legacy carrieri prepoznali opasnost i reagirali.
Icelandic je imao 1964. prve prekooceanske letove koje je radio sa turbopropima Canadair CL-44 koje ih je jedini koristio kao putničke avione, dok su ga ostali koristili kao cargo zrakoplove. Bio je to u ono vrijeme najveći avion preko oceana, sa čak 189 putnika. Kompanija 1969. kraće vrijeme koristi Boeinga 707 koje je dobila kupnjom Air Bahama. Od 1970. kompanija nabavlja Douglas DC8. Kompanija je zapravo koristila geografsku poziciju Icelanda i spajala letove iz Europe uz presjedanje u Reykjaviku prema Sjevernoj Americi. Model koji i danas koristi Icelandair, ali i icelandski LCC Wow. Moto kompanije je bio „We are the slowest but the lowest.“ Oni kojima nije smetalo par sati čekanja u Reykjaviku, nego im je bilo bitno putovati za najnižu cijenu koristili su ovu kompaniju. I upravo zato su je zvali „Hippie Airline“.
Iako je Lakers osnovan 1966. tek 1977. kreće sa long range low cost modelom. Neke LCC letove Lakers je vršio već 1970. godine pod krinkom chartera (od 1973. pod nazivom „ABC- Advance Booking Charters“). LCC long haul je letio između Londona, Berlina, Manchestera, Glasgowa i Luxemburga prema Sjevernoj Americi, Karibima i Australiji. Neke letove u početku je letio sa Boeingom 707, no pravu LCC ekspanziju je ostvario nabavkom McDonnell Douglas DC10. Jednosmjerni letovi iz Londona za Istočnu obalu SAD-a su trebali koštati 32,50 GBP tijekom zime i 37,50 tijekom ljeta uz popunjenost od 62,9% (100 sjedala od 158 na Boeingu 707) i trebali su krenuti 1971. godine pod nazivom Skytrain.
No, Skytrain je u potpunosti zaživio tek 1977. sa prvom linijom London Gatwick-New York i četvrtim DC-10 u floti.  Kompanija je 1979. naručila još 7 DC-10 te krenula sa letovima prema Los Angelesu. Broj linija i aviona se povećavao, tako da je 1981. imala flotu od 20 aviona (11 DC-10, 3 A300, 2 Boeinga 707 i 4 One-elevens). U to vrijeme broj dnevnih letova iz Londona za New York i za Miami se popeo na čak 3, a za Los Angeles na 2. Te godine bili su četvrti najveći transatlantski prijevoznik. Lakers se ozbiljno trudio da ABC liniju za Australiju pretvori u Skytrain letove preko Colomba i to 3 puta tjedno za Sydney, isto toliko za Melbourne, te jednom tjedno za Perth. Australijski regulatori nisu dozvolili ove letove. Jednako tako Lakers je vodio dugu pravnu borbu za letove prema Hong Kongu, koju nije uspio dobiti. Osamdesetih Laker je otvorio i prve uskotrupne letove unutar Europe (London i Manchester za Berlin, Zurich i Amsterdam) uz najavu otvaranja 666 letova unutar Europe.
Lakers 1981. dobija dozvolu i za letove iz Londona, Glasgowa i Manchestera za Chicago, Detroit, Oakland, Seattle i Washigton, no prvo radi nedostatka aviona, a potom bankrota kompanije, ovi letovi se nikada nisu ostvarili. Zime 1981/82. Pan Am, British i TWA enormno spuštaju cijene ispod Lakersovih LCC cijena (dumping) i u kombinaciji sa ekonomskom krizom i krizom funte, Lakers ne uspijeva preživjeti zimu. Sir Freddie Lakers je tužio British, BC, Pan Am, TWA, Lufthansu, Air France, Swissair, KLM, SAS, Sabenu, Alitaliju i UTA za konspiraciju u uništavanju njegove kompanije. Lakers je u nagodbama uspio dobiti oko 100 milijuna USD od ovih kompanija, od čega je platio 69 milijuna USD dugova.
Usprkos enormne profitabilnosti u prvim godinama poslovanja kompanija je bankrotirala / Foto: Wikipedia Lakers je uveo niz novina u zračni promet. Limitiranošću prtljage (18 kg po putniku) uspio je dobiti lakše avione koji su se brže penjali i trošili manje goriva. Uveo je i niz drugih inovativnih mjera u operacijama kako bi uštedio na gorivu. Uveo je naplatu hrane i drugih usluga u avionu. Također je uveo novine o tarifiranju vezano uz vrijeme kupnje karata. Usprkos enormne profitabilnosti u prvim godinama poslovanja Skytraina, zavjera velikih kompanija, te lobiranje Britisha, Qantasa i Cathay Pacifica kod svojih vlada za neizdavanje dozvola za letove prema Australiji i Hong Kongu je rezultiralo da je kompanija bankrotirala.
Od 1981. do 1987. letio je People Express, kompanija koja je sa 9 Boeinga 747-100 i 200 letjela iz Newarka za Brussels i London Gatwick. Linija za Brussels je imala promotivnu cijenu od 99 USD, a redovnu od 149 USD. Kompaniju je 1987. kupio Continental.
Meksička Taesa je nastala 1988, ali je od 1995. letjela long-haul LCC i to za Japan, SAD i 6 njemačkih aerodroma (Berlin, Frankfurt, Cologne, Dusseldorf, Leipzig i Munich). U floti je imao 2 Boeinga 747-400, jedan 767-300, 3 Douglas DC-10, i dva A330.
LCC isključivo u short-haul Dugo godina LCC se nisu drznuli krenuti sa long-haul letovima, nego su svoju ekspanziju temeljili na uskotrupcima (narrow body) i short-haul letovima. Najveći među LCC još uvijek ne lete long-haul (Ryanair, Southwest, easyJet, JetBlue, IndiGo, Pegasus, Vueling, Wizz Air).
Glavni problem long-haul LCC je činjenica da se LCC temelji na izuzetnoj utilizaciji aviona u kojoj avion kreće sa letovima u rano jutro (oko 6) i u bazu se vraća kasno navečer (oko 23) pri čemu odrađuje 4-5 rotacija (ovisno o dužini leta). Ovo je moguće obzirom da LCC nemaju hub sustav, dočim i eventualne konekcije kod nekih LCC (Ryanair, Vueling, Eurowings) su stvar stihije i obveze minimalnog vremena konekcije od 2 i više sati. Kod long-haul letova ovo nije moguće u prvom redu radi toga što ti letovi traju vrlo dugo (rotacije su 12 i više sati), a vremenske zone ostavljaju i bitno manje mogućnosti slijetanja i polijetanja. Stoga je utilizacija aviona bitno slabija, a što povećava troškove letova.
Prvi propali long-haul LCC u novije vrijeme Brasilski BRA je letio od 1999. do 2007. na LCC linijama iz Brazila za Europu (Lisabon, Madrid, Milan), te 5 charter linija (Cologne, Porto, Oslo, Rome, Stockholm). U floti su imali jedan 767-200 i jedan 767-300ER, te 2 naručena 767-300ER.
U Kanadi se 2002. godine osniva Zoom kompanija koja je kao LCC povezala Toronto i Ottawu sa Londonom, Manchesterom, Belfastom, Cardiffom, Glasgowom, Parisom i Rimom, te nekoliko destinacija u SAD-u, Karibima, Južnoj Americi i Aziji. Kompanija je 2006. otvorila podružnicu (subsidiary) u Velikoj Britaniji sa intencijom da pokrene letove iz Velike Britanije prema SAD-u i Indiji. Kompanija je prije bankrota 2008. godine imala 3 Boeinga 767-300ER i 2 757-200. Kompanija je 2004. prodavala letove iz Kanade za Veliku Britaniju za 89 GBP.
Argentinska LAPA propala je 2003. godine koja je u floti imala i jedan širokotrupni 767-300ER a koji je letio na liniji Buenos Aires-Atlanta (SAD).
Britanski FlyGlobenspan je letio od 2003. do 2009. iz škotskih gradova Aberdeen,  Edinburgh i Glasgow za 4 kanadske destinacije (Calgary, Vancouver, Halifax i Toronto) i 1 destinaciju u SAD-u (Orlando). Od 9 aviona 4 su bila Boeinga 767-300ER, a planirao je nabavit i Boeing 787-8.
Oasis se osniva 2005, kompanija koja je sa 4 Boeinga 747-400 povezala Hong Kong sa London Getwickom (V.Britanija) i Vancouverom (Kanada). Najjeftinija jednosmjerna karta London-Hong Kong je bila samo 75 GBP, no postojale su 4 cjenovne kategorije (business klasa, kao najviša je koštala 470 GBP). Kompanija je planirala i druge linije, no bankrotirala je 2008. godine, samo 3 godine po osnivanju.
Viva Macau je letio jedan Boeing 767-200ER i dva 767-300ER iz Macaua za Australiju od 2005. do 2010.
Od 2008. do 2012. operirala je Air Australia koja je imala jedan A330-200 i letjela letove za Aziju i SAD. Planirala je proširiti flotu sa još 6 A330-200.
LCC long haul letove je od 2008. imao i Virgin Blue koji se 2013. transformirao u legacy carrier Virgin Australiju.
Najveća long-haul LCC koja ne leti za Europu je Air Asia X / Foto: Air Asia X Long-haul LCC koje ne lete za Europu Eurocontrol definira short-haul linije kao one koje su kraće od 1.500 km, medium-haul su od 1.500 do 4.000 km, te long-haul preko 4.000 km. Po ovoj podjeli linija flydubaia Dubai-Zagreb bila je long-haul, pa bi tako i neke linije flydubaia (Prague-Dubai), Pegasusa (New Delhi-Istanbul), Air Arabie (Sharjah-Amsterdam), Wizz Aira (Katowice-Dubai), pa čak i Ryanaira (Stockholm-Teneriffe South) i easyJeta (London-Hurghada) bile long-haul, bez obzira što se lete sa uskotrupcima.
Long haul LCC su daleko razvijene u Aziji i Australiji nego u Europi i Sjevernoj Americi. Najveća long-haul LCC svakako je Air Asia X koja sa svojim podružnicama u Indoneziji i Tailandu ima 35 A330-200 i 300, te naručenih 76 A330-900 i A350-900. Air Asia X je letjela za London i Paris ali je od ovih letova odustala 2012. Trenutno lete long-haul za Aziju, Australiju, Novi Zeland, Oceaniju i SAD, a najavili su ponovno pokretanje letova za Europu. Thai Air Asia X je najavila i mogućnost letova iz Tailanda za Hrvatsku iduće godine. Uskotrupna Air Asia ima 8 svojih kompanija u Maleziji, Kini, Japanu, Vijetnamu, Filipinima, Indiji, Indoneziji i Tailandu sa flotom A320 i A321.
Filipinski Cebu Pacific u floti ima 8 A330-300 i 1 naručen, a leti linije za Australiju, Aziju i Guam.
Indonezijski Lion Air ima i 4 A330-300 i još toliko naručenih, a ima linije za Australiju i Aziju, a kompanija ima i skoro 200 uskotrupaca.
Koreanski Jin Air u svojoj maloj floti od samo 22 aviona ima 4 777-200ER koji lete za Australiju, Aziju, Guam i SAD.
U Australiji Qantasov Jetstar je 2005. krenuo sa long-haul linijama prema SAD-u, Aziji i Oceaniji. Danas im flota ima 11 Boeinga 787-8.
U skorijoj budućnosti long-haul letove planira krenuti indijski SpiceJet koji je naručio dva 787-8, te indonezijski Batik Air koji je naručio jedan A330 i nekoliko A321LR za long-haul linije.
Izvaneuropske long haul LCC koji lete za Europu Široj javnosti je poznato da postoji preko 300 tjednih letova koji povezuju Sjevernu Ameriku i Europu. No, manje je poznato da postoje i LCC letovi za Daleki Istok i Južnu Ameriku. Singaporeaova LCC Scoot, u floti ima 14 Boeinga 787-8 i 787-9, te 6 naručenih, dok njihova tailandska podružnica NokScoot ima 3 Boeinga 777-200. Osim letova za Aziju i Australiju, lete i jednu liniju iz Singaporea za Europu i to za Atenu (Grčka).
Brazilski Azul među 124 svojih aviona ima i 6 A330-200, te jedan naručen. Osim u Južnoj Americi ima letove prema SAD-u i Europi, za Lisabon (Portugal).
Za Europu lete i dvije kanadske tvrke. Jedna je LCC long-haul kompanija Air Canade pod nazivom Air Canada Rouge. Kompanija je sa letovima krenula 2013. kao odgovor na ekspanziju Air Transata, te je inicijalno u floti imala dva Boeinga 767-300. Kompanija danas ima 4 kanadske baze (Calgary, Montreal, Toronto i Vancouver), 25 uskotrupaca (A319 i A321), te 24 Boeinga 767-300ER. 767-ice im imaju 71 sjedalo više nego isti avioni matične kompanije. Kompanija leti destinacije unutar Kanade, prema SAD-u, Karibima, Središnjoj Americi, ali i prema Africi (Alžir, Casablanca) i Aziji (Nagoya, Osaka). U Europu lete na 16 destinacija, i to sezonske linije za Atenu, Berlin, Edinburgh, Glasgow, Lisabon, London, Manchester, Marseille, Nice, Prag, Reykjavik, Venecija, Varšava, te cjelogodišnje linije za Barcelonu, Budimpeštu i Dublin.
Druga kanadska LCC je WestJet, kompanija koja je nastala kao LCC, no danas je hibrid između LCC i leisure kompanije. Od 119 aviona u floti ima 4 Boeinga 767-300ER. Sa transatlantskim letovima je krenula 2015. godine, no kani se širiti na ovom tržištu obzirom da je naručila 10 Boeinga 787-9 koji počinju stizati od 2019. godine. Kompanija leti unutar Kanade, prema SAD-u, Karibima, Središnjoj Americi. U Europi leti za tri destinacije i to za Dublin, Glasgow i London, no na ove destinacije leti iz čak 8 kanadskih aerodroma (Toronto, Vancouver, Edmonton, Calgary, Winnepeg, Ottawa, Halifax, St.John’s).
Europske kompanije sa long-haul linijama Prva Europska kompanija koja je krenula sa long haul LCC je bio Norwegian Air Shuttle. Danas Norwegian ima 12 Boeinga 787-8 i 787-9. Naručio je još 26 Boeinga 787-9, te 30 A321LR koji kreću dolaziti od 2019. Trenutno ima letove iz Barcelone, Copenhagena, London Gatwicka, Osla, Pariza, Rima i Stockholma za Aziju (Bangkok, Dubai) i SAD (Boston, Ft. Lauderdale, Hartford, Las Vegas, Los Angeles, Newark, Newburgh, New York JFK, Oakland, Orlando, Providence). Od IX. mjeseca ove godine kreću letjeti za Singapore i Seattle, a od II. mjeseca 2018. za Bueinos Aires u Argeintin te Austin, Chicago i Denver u SAD-u.
Od 2012. po uzoru na Icelandair, pokrenuo sa LCC Wow, koji je sa A320 pokrenuo prve letove iz Europe prema Icelandu i potom dalje prema Sjevernoj Americi. Kompanija je 2016. nabavila i prve širokotrupce. Danas imaju flotu od 14 A320 i 321, te 3 A330-300. Od 2018. počinju im dolaziti 4 A330-900neo. Naručili su i 6 uskotrupaca među kojima i A321LR, kako bi sa manjim avionom mogli raditi duže letove prema Sjevernoj Americi. Kompanija iz Reykjavika leti za SAD (Baltimor, Boston, Chicago, Los Angeles, Miami, Newark, Pittsburg, San Francisco, te Kanadu (Montreal, Toronto). Od proljeća 2018. Wow kreće sa letovima za Cincinnati, Cleveland, Detroit i St. Louis.
Eurowings je 2015. krenuo sa long-haul letovima. U početku su operacije bile vrlo loše sa ogromnim kašnjenjima, a i lutalo se u strategiji, pa su se letovi otkazivali prije početka ili nakon prvih par letova. Strategija letenja prema Bliskom Istoku, kao odgovor na MEB3, je također otkazana vrlo brzo (Teheran i Dubai). Nakon samo tri mjeseca ukinuti su i letovi za Boston. Danas Eurowings u floti ima 6 A330-300, te još jedan naručen. Interkontinentalne linije leti iz Colognea za Središnju Ameriku i Karibe (Cancun, Jamaica, Puerto Plata, Punta Cana, Varadero), SAD (Las Vegas, Miami, Orlando, Seattle), Aziju (Bangkok, Phuket), Afriku (Mauricius, Namibia) a od XI mjeseca ove godine kreće letjeti i za Cape Town (Južna Afrika).
Sa long-haul letovima 2016. krenula je španjolska Plus Ultra, koja trenutno ima flotu od 3 A340-300 i jednog Boeinga 777-200. Kompanija iz Madrida leti za Južnu Ameriku (Chile, Limu u Peruu i Santa Cruz u Boliviji), te Kubu (Havana).

Veliki europski igrači osnivaju LCC long-haul Nakon što su veliki europski prijevoznici uvidjeli da su u posljednjih 5 godina niknule čak 4 europske kompanije koje ukupno imaju 39 aviona i 67 naručenih (u par godina imat će preko 100 aviona), te dvije kanadske, jedna azijska i jedna južnoamerička kompanije koje lete u Europu, sa više od 300 long-haul letova tjedno, odlučile su se probuditi iz zimskog sna.

Tako je IAG najavio osnivanje kompanije pod imenom Level. Kompanija je trebala krenuti letjeti u lipnju (jun) no krenut će krajem kolovoza (augusta). Prvi letovi će biti iz Barcelone za Los Angeles, Oakland, San Francisco, Buenos Aires i Punta Canu. Flota se trenutno sastoji od dva A330-200, a u ljeto iduće godine dolaze još tri ova aviona. Avioni imaju 21 sjedalo u premium economy i 293 u ekonomskoj kabini.

Air France je pak najavio osnivanje kompanije sa radnim nazivom Boost, koja je prije neki dan dobila definitivno ime Joon. Letovi kreću iz Pariza CDG od zime 2017. i to sa 6 A321 koji će letjeti na medium-haul linijama, dok će od ljeta 2018. krenuti i prve long-haul linije za Ameriku sa 4 A340. Do 2020. kompanija će imati 12 A321, 6 A320, i 10 A350 (od iduće godine će na 4 A340 dodavati nove A350 do ukupne brojke 10, pa postepeno zamijeniti sve A340 sa A350).
XL Airways je najavio spajanje sa kompanijom La Compagnie, te stvaranje nove LCC kompanije. Obije kompanije imaju bazu u Parizu CDG. XL Airways ima flotu od 3 A330-200 i jednog A330-300, te je naručio još jedan A330-200. Trenutno lete 10 linija na Kubu, Bahame, Meksiko i Dominikansku Republiku, letove za francuske Guadeloupe, Martinique i St. Denis, kao i 4 sezonske linije za SAD (Los Angeles, Miami, New York, San Francisco) i to iz Pariza, Lyona, Marseillea i Nantesa, a iz CDG leti i za Tel Aviv. La Compagnie ima flotu od dva 757-200 i leti iz CDG samo na liniji za Newark, dva puta tjedno u konfiguraciji all business kabine sa 74 sjedala. Kompanija je naručila A321neo koji bi trebao biti isporučen 2019. i zamijeniti 757. Usprkos najava još se nije desilo spajanje, a obzirom na poodmakle planove osnivanja Joona, vjerojatnoća za osnivanje ove LCC je bitno manja.
I Ryanair je najavio pokretanje long-haul linija još 2010. godine i to sa širkotrupcima, no planove je prolongirao. Ipak, postoje najave da će pokretati letove prema Americi sa novo naručenim 737MAX o čemu sam pisao na Tango Six.
U svakom slučaju ovako jaka ekspanzija LCC long-haul ogromna je prijetnja za legacy carriere kojima su LCC već ozbiljno naštetili, a preuzimanje zadnjeg bastiona legacy carriera, longa-haul linija, mogao bi biti zadnji čavao u lijesu legacy carriera. Jedno je jasno, LCC neće stati, ukoliko se ovaj model pokaže uspješnim, za očekivati je da će i najveći igrači poput Southwesta, Ryanaira i easyJeta krenuti u long-haul vode.
Ovaj članak je najava članka idući tjedan u kojem ćemo analizirati long-haul potencijale regije.




The post [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Low cost long haul postao realnost appeared first on Tango Six.

Nastavak na TangoSix.rs...