Između kamenjara i nebesa

Izvor: Politika, 08.Apr.2012, 23:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Između kamenjara i nebesa

Kada je, 1995. godine, u minskom polju, ostao bez obe noge i desne ruke, vrhunski klesar Dušan Vukojević Mars počeo je, levom rukom, da slika nostalgične i dramatične predele napuštenog, dalmatinskog zavičaja

„Volim da slikam onaj kamen iz zavičaja, naoko surov,ali i prijemčiv i pitom. Na slici i kržljavo drvo u kombinaciji s njim postaje božićno drvce. Kamen pod dalmatinskim nebom je pečat postojanja, gordosti i praiskonske lepote.“

Tako svoju ispovest >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << počinje Dušan Vukojević Mars, ratni vojni invalid i beogradski slikar poreklom iz sela Oćestova nadomak Knina. Decenijama je Vukojević, kao cenjeni klesar, radio na velikim spomeničkim kompleksima, u timovima koje su vodili Bogdan Bogdanović, Dušan Džamonja, Stipe Sikirica i Antun Augustinčić.

Svoju opčinjenost pejzažima dalmatinskog krša Mars je, još kao dečak, pretočio u likovni senzibilitet jer su kist i klesarski alat bili porodična tradicija.

Jedan brat njegovog dede, Jandrija Vukojević, solunski dobrovoljac, klesao je stubove na zgradi današnje glavne beogradske pošte, a kao saradnik italijanske klesarske radionice „Bertoto“ gradio je dvorove Karađorđevića i spomenik Neznanom junaku na Avali. Jandrijin brat od strica, Simo Vukojević, diplomirani ikonopisac peterburške akademije, oslikavao je ikonostase dalmatinskih pravoslavnih crkava.

Dečačke impresije upotpunio je njegov rođeni deda, Ilija, svojim bajkovitim pričama o arhitekturi italijanskih gradova koje je upoznao kao prebeg iz austrougraske u italijansku vojsku, kao i tadašnji seoski učitelj, hrvatski književnik Ivan Aralica.

Ali, Mars je, iznad svega, bio veliki berekin s kojim se nije moglo lako izaći na kraj. Zaputio se u mostarsku vazduhoplovnu akademiju gde nije mogao da izdrži dril. Porodični gen pobeđuje pa Dušan završava Klesarsko-konzervatorski smer na ljubljanskoj Školi za primenjenu umetnost.

Godine 1975. dolazi u Beograd gde upisuje studije filozofije i istorije umetnosti, ali se zapravo posvećuje restauratorskim radovima po crkvama i manastirima (Sopoćani, Studenica i Dečani). Posle tri godine vraća se u Knin, a osamdesetih godina, u doba euforične gradnje partizanskih obeležja, u timovima pomenutih, slavnih vajara i arhitekata, radio kao glavni klesar i specijalista za plitku kamenu plastiku.

Ali, i kad nije išao u susret nevoljama, one su htele njega. Dešavalo mu se, na primer, da na reljefu izokrene pozicije srpa i čekića što je bio dovoljan razlog za isleđivanja u bezbednjačkim kancelarijama.

Pred kninske nemire radio je u samostanskom kompleksu na Čiovu, kreirao kamin Milke Planinc u Rogoznici i oplovljavao Kornate. Kad se iz šibenskih Bilica probio do rodnog Oćestova, na barikadi su ga sprečili da ode kući. Probio se okolnim puteljcima, dohvatio očev trofejni šmajser i razoružao napaljene čuvare sela.

Odlučio je da poveže i ujedini raštrkane i anarhične seoske straže između svog, nekad partizanskog uporišta Oćestova i komšijskih Pađena, tvrdokorne baze Đujićevih četnika. Pađenci su mu, gordo, uzvratili: „Mi s vama nećemo zajedno ni u lov na patke“!

Kao rezervni oficir i specijalista za minsko-eksplozivna sredstva priključuje se kninskom, Devetom korpusu JNA gde postaje vodeći miner. Iznerviran štapskom letargijom sukobljava se s nekim oficirima i završava u vojnom pritvoru. Kad su ga hteli ga puste on nije hteo vani, dok se neke stvari ne raščiste. Onako tvrdoglavog, ili, kako bi se to reklo na oporom lokalnom žargonu, „zasukanog ka’ grabovina“, iz ćelije je morao da ga isteruje načelnik štaba kninskog korpusa, Ratko Mladić.

Već prve ratne godine, kod Drniša, jedna mina odsekla mu je dva prsta desne noge, a ranjen je i po drugim delovima tela, licu i glavi. Učestvuje u brojnim, smrtonosnim akcijama po dalmatinskim, ličkim i bosanskim ratištima.

I onda, pred kraj rata, 23. marta 1995, kao načelnik inženjerije Kninskog korpusa, na svoju ruku odlučuje da razminira jednu važnu i opasnu vojnu lokaciju, trideset kilometara od Knina. Formacijski, bilo mu je zabranjeno da se petlja oko mina na terenu, ali, pošto su na rizičnu poziciju počela da zalaze deca, napisao je sam sebi naređenje i odredio sanitetski tim. Od osam časova ujutro do dva popodne iskopao je dvestotinak mina, a onda, jedan tren nepažnje, dekoncentracije, bio je dovoljan da mu proklizaruka ili možda noga...

Za Marsa, kao i njegove ratne sapatnike koji su se sabrali u beogradskom Zavodu za protetiku „Rudo“, nastale su, kako kaže, „godine veselog i nezaboravnog druženja“! Jer, objašnjava junak naše priče, svi su oni smatrali da im je život poklonjen, po drugi put. Za Marsa nije bilo moguće napraviti funkcionalnu protetiku i on se opredelio za kolica do kraja života.

Šta da radi umetnik, ratni vojni invalid sa samo jednim ekstremitetom, levom rukom? Da piše nekakve memoare, prisećanja, nije mu padalo na pamet. Počeo je da trenira levu ruku, pišući slova. I ranije je radio akvarele, ali to je isuviše brza tehnika. U „Rudo“ slikare je dovodio književnik Moma Dimić, a slikarka Zagorka Stojanović poklonila mu je kutiju boja. Počeo je da ilustruje knjige i opredelio se za ulje na platnu. Mars je, dosad, imao petnaestak samostalnih izložbi po Srbiji, u Rimu, Malmeu, Geteborgu...

„Osvojio me je zavičajni, dalmatinski pejzaž. Trudim se da u prizore udahnem energiju, boje i osjećaje. Ne volim da ih idealizujem, namjerno ih ostavljam da budu pomalo presni, tvrdi“, kaže naš sagovornik Dušan Vukojević Mars, ljudina koja ne posustaje lako pred životom skotom.

Milan Četnik

objavljeno: 09.04.2012.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.