Izvor: Politika, 09.Nov.2015, 09:17 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Efendija, koliko arapskih jezika govorili
Stav Odbora za standardizaciju srpskoga jezika i Instituta za srpski jezik SANU da „ne postoji bosanski jezik... uznemirio je bošnjačke predstavnike u Srbiji koji svi odreda smatraju da imaju apsolutno pravo da svoj jezik zovu bosanskim“. U te sporove umešala se i Bošnjačka akademija nauka iz Novog Pazara, ali je njena lingvistička argumentacija nešto >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << utanjila i svodi se na to da se „onaj ko ima osećaj intelektualne i moralne odgovornosti ne bi nipošto upuštao u to da donosi odluke koje niti su utemeljene u bilo kakvoj naučno relevantnoj spoznaji, niti bi na te odluke imao ikakvo pravo“.
Šta to znači, teško bi mogao pogoditi i onaj koji je takvu misao formulisao i zato ću ovde naznačiti samo neka svoja polazišta i pokušati da vidim može li se sa njih razmotriti makar nešto od onoga što je gore rečeno.
Bosanskoga jezika, prvo, nema ni u Bosni niti igde drugde, a najmanje ga može biti u staroj Raškoj oblasti ili u nekom novom Sandžaku. I nema ni po Bosni (i Hercegovini), ni po (štokavskoj) Hrvatskoj, ni po Crnoj Gori drugoga (slovenskog) jezika osim srpskoga. I to su znali i muslimani i „Latini“ do početka prošlog veka, tj. dok se nisu počeli seliti u „Bošnjake“ ili u „Hrvate“; i znali su da su „svi bili čisti Srbi od tri vjere“ i da su svi vodili poreklo „od srpskih pravoslavnih praoca“ (znali su to i Crnogorci do pre koju deceniju, a „stisla ih je amnezija“ kad su im majke počele „miješati noge sa svakim kome to nije bilo mrsko“).
Od svoga srpskog porekla i od svoga srpskog jezika, drugo, odrekli su se oni „Bošnjaci“ koji pristaju na to da budu stariji i od svoga jezika i od svoje nacije, dakle oni koji su sve nauke pokupili od komunista pa i onu da svoj jezik mogu zvati kako hoće i krstiti ga kako im se i kad dopadne, sve u skladu sa svojom suženom svešću: najpre im je bio, videli smo, dovoljan samo srpski, posle im se učinilo da bi bilo „pravije“ da pristanu na kalajevsko kumstvo i da bude bosanski, posle su rekli da će ipak biti bošnjački, tj. muslimanski, a onda se presaldumili i priznali da bi Bosnu ipak mogli najbolje pokoriti pod bosanskim.
Osmanu, Ziji, Meši, Skenderu, Zuki, Salihu, Emiru i drugima bilo je najlakše da ostanu tamo gde su bili i da jeziku služe, a onima drugim učinilo se korisnijim da se, sa svojim malim moćima i ograničenim uvidima, s jezikom sprdaju, tj. da ga sunete, kako je to, recimo, učinio drug Esad, pa mesto srpskog prezimena Džudžević uzeo drugo, vlaško, ime Džudžo, a drug Efendija posle objašnjavao da su „oni“, tj. „Bošnjaci“, Srbe vekovima nazivali Vlasima, a njihov jezik vlaškim, ali je svestan da bi to „uznemirilo sve govornike toga jezika“ i izazvalo „buru kod jezikoslovaca“.
„Buru među jezikoslovcima“ takve reči teško da bi mogle izazvati i da ih je formulisao znalac, ali drug Efendija nije, ni najpovršnije, obavešten o onome o čemu priča i o tome bi, makar ponešto, mogao saznati od svoga porednika i istovernika Saliha: da su svi muslimani, sem njihovoga malog procenta po periferiji Carstva (kao u Cazinskoj krajini, recimo), bili najpre Srbi, da su govorili srpski, da su na islam počeli prelaziti tokom poslednjih nekoliko vekova, da su s verom menjali kapu, gaće i opanke, ali jezik nisu (mogli su mu samo dodavati turski ili arapski ako su se dohvatali visokih položaja u Osmanskom carstvu).
I pri tome se znalo da je njihov srpski bio diplomatski jezik i imao ugled visok koliko i njegovi nosioci, a vlaškim ga je mogao nazivati samo onaj sloj sultanovih podanika koji se nikad nije mogao uzdići iznad svoga maloga ćepenka niti videti dalje od vrha svoga čibuka. S druge strane, ni Efendija ni njegovi „bošnjački akademici“ ne znaju da se etnonimom Bošnjak, u nekoj „prethodnoj“ (i ne tako davnoj!) fazi bosanske istorije, označavao Srbin iz Bosne (jer do pre stotinak godina drugih naroda, rekosmo, tamo i nije bilo) i njegovo današnje vezivanje za nešto što se ne može dovesti ni u kakvu vezu s islamizovanim Srbima može se označiti kao nastojanje da se promeni nacionalni genetski kôd, tj. da se usavrši tehnološki postupak kojim će se, recimo, od bukve ili graba napraviti orahovina.
Treći problemski kompleks tiče se eventualnih „svetskih paralela“ razumevanju problemâ o kojima govorimo, a među njima našim „Bošnjacima“ možda će najbliža biti ona „arapska“, sa mnogo arapskih država i s isto toliko „arapskih jezika“. Ako su Bošnjaci od komunista naučili da svako ima pravo da „svoj komad“ srpskog jezika nazove svojim imenom, na isti će se način ponašati i kad je u pitanju arapski: kad „bošnjački akademici“ sa svojim Efendijom taj jezik nauče u Egiptu, valja verovati da će im on biti egipatski, ako ga nauče u Palestini – biće palestinski, ako u Kuvajtu – biće kuvajtski. I sve će se to činiti, kako se vidi, po najboljim domaćim obrascima i domaćim navikama i možemo i Efendiju i njegove akademike pitati: koliko svi oni govore arapskih jezika?
Ili će možda neko našim „Bošnjacima“ objasniti da je arapski jezik mnogo stariji od svakoga od njih, a da su oni bezmalo svi stariji i od „svog jezika“ i od „svoje nacije“ bez obzira na to kako ih nazivali.
Profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu (u penziji)





