Izvor: Glas javnosti, 04.Avg.2009, 02:55 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Cijena naše tišine
„Dok je poglavnik govorio, primjetio sam na stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i vidjelo se da je dupke puna plodova mora... nekakvih ostriga, ...onakvih kakve se mogu vidjeti u posudama u izlozima Dortnum end Majson, na Pikadiliju u Londonu...
- To su ostrige iz Dalmacije ? - upitao sam poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i pokazujući mi... tu ljigavu, sluzavu masu ostriga, reče, smiješeći se:
- To je poklon mojih vjernih ustaša! Ovdje >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << ima dvadeset kilograma ljudskih očiju... - zapisao je Kurcio Malaparte u svojoj čuvenoj knjizi „Kaput“.
Od augusta 1941. do aprila 1945. godine prema procjenama profesora Berija Litučija sa koledža Kingsborou u NJujorku, u Jasenovcu je ubijeno od 300 do 700 hiljada Srba, Židova, Cigana, kao i antifašista drugih nacionalnosti.
„Zajedno sa stotinama hiljada Srba, ubijeno je i oko 25.000 Židova i najmanje 30.000 Cigana. Do sada su utvrđena i imena 20.000 ubijene djece sve tri nacionalnosti... Značaj Jasenovca, međutim, leži i u načinu na koji su zločini skrivani. Historičari ga zovu „tamnom tajnom holokausta“ i „zakopanim poglavljem historije holokausta“. Objelodanjivanje tragedije prikrivano je, djelomično ili potpuno, od strane vlada i institucija iz mnogih razloga...“ piše profesor Lituči.
Jasenovac je bio rezultat volje legitimne vlasti Nezavisne Države Hrvatske.
U augustu 1995, u takozvanim „Danima Oluje“ i „velike vojne pobjede nove Hrvatske“, protjerano je oko 250.000 Srba (prof dr Smilja Avramov tvrdi da je sveukupno protjerano njih oko 600.000). Tih augustovskih dana uništeno je, između ostalog, 24.752 kuće, 56 domova zdravlja, 78 crkava, 29 muzeja, 181 groblje, 3.200 spomenika... Uništavanje grobalja, paljenje kuća, sječa šume i plemenitog drveća, traje do danas.
Samo u tih nekoliko dana ubijena je 4.461 osoba, a njih 2.381 se vodi kao „nestali“. Ubijeni su streljanjem, vješanjem, masakriranjem, bombardiranjem... Izvođene su i „ritualne radnje nad žrtvama“ poput - „vađenje očiju, utrobe, odsjecanje glave, dojki, ruku i ušiju, monstruozno iživljavanje nad genitalijama, kod 295 ubijenih je nanesen toliki broj smrtnosnih rana da je bilo nemoguće utvrditi uzrok smrti, 131 osoba je spaljena živa, njih 144 je zaklano...“ „Danas sam vidio jednu ubijenu majku u krevetu, a dijete skuhano u loncu“ prema izvještaju Slobodne Evrope objavio je časopis Naš glas broj 12. u Zagrebu 1996. godine.
„Oluja“ je bila rezultat volje legitimne vlasti Republike Hrvatske.
„Objelodanjivanje tragedije, prikrivano je, djelomično ili potpuno, od strane vlada i institucija iz mnogih razloga...“ Pisanje o tome proglašavano je „govorom mržnje“ ili „ratnim huškanjem“. Na svako spominjanje pojma „ustaša“, razni su se „dušebrižnici“ i tzv. „moralni čistunci“, dizali u obranu Hrvata, pokazujući potpuni nedostatak vlastite distinkcije između ustaša i Hrvata. Autoru ove kolumne ta distinkcija je posve jasna.
Možda za državu, ili za neki narod, 300 ili 700 hiljada žrtava nije katastrofa, već samo tragedija! Možda za državu, ili za neki narod, 4.461 ubijeni čovjek u akciji zvanoj „Oluja“, nije katastrofa, već samo tragedija! Možda i 250 ili 600 hiljada protjeranih za državu, ili neki narod, nije katastrofa, već samo tragedija, ali je za svaku majku i katastrofa i tragedija izgubljen život njenog djeteta. I za nju, i za svakog tko izgubi svoga bliženjega i svoje korjene.
A tragedija i katastrofa jedne države počinje i završava činjenicom, da se zbir svih ličnih tragedija i katastrofa, mjeri samo jedinicama političke i marketinške korisnosti u datim trenucima, vremenima i političkim trgovinama.
Zločin, međutim, ne zastarjeva. Ni onaj iz Jasenovca, ni ovaj iz „Oluje“. Nijedan. Svaki žrtva i svaki zločinac ima ime. I svaka država koja je zločin sprovela ima ime.
Pravi mir nije samo vrijeme bez sukoba, pravi mir je zadovoljenje pravde. Mrtvi pamte. Mrtvi pamte našu tišinu.
