Izvor: Danas, 04.Avg.2015, 21:47 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bal vampira u Hercegovini
Krajem jula svake godine u rodnom sam gradu prisiljen gledati ceremonijalni skup na kojem poklonici hrvatske nacističke vojske odaju počast svojim stradalnicima. U samom centru grada, uz osiguranje policije, okupi se nešto lokalnih, hercegovačkih političara, par sveštenika u pratnji svojih ljubimaca, mladih dječaka, i svi zajedno nešto mole, pale svijeće, polažu vijence i trude se da izgledaju ozbiljno u skladu sa zakopčanim tamnim odijelima i bijelim kragnama. Dostojanstveno trpe žegu >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << u čast onih koji su došli u julu 1941. godine da unište ovdašnji narod, ali su pritom žestoko nagrabusili. Manifestacija je prst u oko za većinsko srpsko stanovništvo ove varošice u Federaciji BiH.
Uskoro je moguće očekivati scene nasilja i u dječjim emisijama. Već su se čule sugestije političara da treba od malih nogu učenike edukovati o počinjenim zločinima. Naravno, samo nad svojim narodom. Sa pogrešnim obrazloženjem da prikazivanje scena nasilja ima uzročne veze sa procesom suočavanja sa prošlosti.
Posebno se u ovo doba budi ratnički impuls u Hrvatskoj čija javnost već dvadeset godina pompezno slavi "Oluju" kao da se radi o bitki kod Termopila a ne o protjerivanju jednog otpisanog naroda i ubijanju starica po opustjelim selima. Pritom hrvatska politika pokušava u svoje slavlje uvući cijeli svijet. Čak i Srbe povratnike od kojih se javno traži da sudjeluju u proslavi onog dana kad su protjerani. Nije ovo hrvatski izum, u onom prethodnom velikom ratu nekoliko slovenačkih partizana zapucalo je na dežurno lice ispred opštinske zgrade pa je jadni čuvar-vatrogasac morao zajedno sa svojim sugrađanima decenijama kasnije slaviti dan pokušaja vlastitog ubistva kao Dan ustanka naroda Slovenije.
Za vanjskog, ali veoma zainteresovanog posmatrača sa strane, u svakom slučaju je zanimljivo otkriti cilj ovako naglašenog slavlja u Hrvatskoj. Znamo da je hrvatska politika obično racionalna i po pravilu usmjerena na ostvarenje cilja. Bilo sa kim i bilo kako. Čemu onda tolika buka, da li su u pitanju nekakvi skriveni geostrateški ciljevi ili se radi o psihološkoj pojavi koja izmiče racionalnosti. Prvenstveno zabrinjava pojava primitivnog likovanja i bahatost na ovim proslavama. Znamo da ovakvo ponašanje ostavlja dugotrajne emocije kod pobijeđenih i onaj ko racionalno razmišlja o budućnosti ne pravi derneke na tu?oj patnji. Nije racionalno, a nije ni pristojno.
Pitanje je da li su bučne proslave način da se uputi još jedna politička poruka prema Srbima iz Hrvatske. Možda, ali su takvi postupci trenutno potpuno iracionalni. Srbi iz Hrvatske rasuli su se svuda po svijetu i veoma su tihi u traženju svojih prava. Gotovo da se ne čuju, svjesni da su trenutno zarobljenici tuđih snova. Istina, i oni obilježavaju "Oluju" tako što odu u hramove da zapale svijeće. ali se i tamo njihov glas slabo čuje od političara ili predstavnika izbjegličkih organizacija u prvim redovima. Uglavnom, Srbi iz Hrvatske nisu pogodna adresa za toliko likovanja.
Likovanje nad Srbijom nije u potpunosti racionalno u okolnostima kad su politički mentori manje više isti u obe zemlje. S druge strane sadašnje proslave u Hrvatskoj gotovo da nemaju veze ni sa rezultatima pobjede, sa sticanjem nezavisnosti. Malo je razloga za proslave državotvornosti u novonastalim zemljama u regiji jer njihova državotvornost više nema očekivani sadržaj - ni kulturni, niti socijalni, niti ekonomski pa niti prosperitetni. Ne stoji ni argument da Hrvatska taj dan slavi dugo čekano "teritorijalno ujedinjenje zemlje", jer je do tog ujedinjenja došlo tek nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma.
Racionalnost kod zločinaca je ponajmanje prisutna, za zločince pobjeda ne znači mnogo. Oni u svojim proslavama nagovještavaju nove bitke i pokolje, njima nije stalo do pobjede, nego do akcije i do samog čina nasilja.
Kao racionalan razlog za proslavu možemo donekle razumjeti politički cilj da narod kroz proslave privremeno zaboravi na probleme sadašnjice. Proslava "Oluje" je ujedno i prizivanje sjećanja na jedinstvo u pobjedi, na onaj ushićeni osjećaj zajedništva kad nije važna neimaština, korupcija ili druge trivijalnosti iz svakodnevnog života.
Možda, ipak, buka sa slavlja prvenstveno služi da bi se zaglušili glasovi o počinjenim zločinima. Stvarna slika progona Srba iz Hrvatske pripada empirijskoj istini, svjedočenju i dokumentu. Ali, ovim agrumentima ni međunarodni sud nije poklonio pažnju pa je izrekao je presudu koja će u potpunosti zakočiti proces suočavanja sa prošlosti u regionu.
Istorija se još manje obazire na ovakve činjenice i ova nauka je danas usmjerena ka stvaranju novogovora. Novog jezika koji će stvoriti uljepšanu sliku o svojoj naciji, nove mitove i vječne priče o junaštvu. Istorija je, konačno, zauzela važno mjesto u društvu, postala je gotovo važnija od budućnosti. Nova utopija se ne bavi budućnosti, obećava život u državi koja ima sjajnu prošlost.
