Izvor: Glas javnosti, 30.Jun.2009, 04:50 (ažurirano 02.Apr.2020.)
21 gram Srbije
U našoj etnološkoj literaturi nalazimo prilično podataka o lapotu, tojest o ubijanju staraca... Ubijanje ostarelog i nemoćnog člana zadruge vršilo se javno u prisustvu meštana i najbliže rodbine. Otac bi dobrovoljno stavio glavu na kladu, a najstariji sin bi mu na čelo stavio somun, a na teme pogaču. Prethodno bi kod kovača naručio sekiru „gluvaru“ i ušicama ove sekire preko pogače ubijao svoga oca, izgovarajući rečenicu :“za leb ti hvala, a ovo ode ti glava!“... Prisutni >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << su posle ovakvog ubistva bacali grumenje zemlje na mrtvaca“, pisao je prof dr Velimir Mihajlović, veliki poznavalac historije jezika i uporedne leksikologije.
Srbija se nalazi na desetom mjestu u svijetu po broju starih (koliko je od njih nemoćnih, nema podataka), a na četvrtom po broju starijih od 65 godina. Po nekim istraživanjima čak 32 odsto starijih doživjelo je neki vid nasilja - fizičkog (do smrti, čak), mentalnog (do suicida), verbalnog ili prosto - zanemarenost. Zlostavljači su ponajprije djeca, potom unuci, a onda razne institucije, društvo i država po sebi. Ne tako davno su aktivisti Crvenog krsta u jednom zaseoku u Srbiji naišli na dvoje starijih supružnika koji su jednostavno zaboravili da - govore! Koliko je takvih ili sličnih sudbina, nitko ne zna. Zna se, međutim, da u Srbiji oko stotinak hiljada starih ljudi živi u izuzetno teškom položaju.
Mnogi su bili šokirani kada je umrla gđa Vera Lubarda, supruga Petra, jednog od najznačajnijih srpskih umjetnika, koja je svoju vilu na Dedinju još 1974. godine zavještala Beogradu. Umrla je gđa Vera, usamljena, napuštena i zaboravljena, među beskućnicima. Kažu da je sahranjena u crnoj mrtvačkoj vreći, jer nitko nije imao što da joj donese od odjeće... Koliko cinično i sada, nakon godinu dana, zvuče rječi tadašnje podpredsjednice Skupštine grada Beograda Gorice Mojović da će „učiniti sve da se Vera Lubarda sahrani dostojanstveno, kako i zaslužuje“! Što je podpredsjednica učinila da gđa Vera živi „dostojanstveno, kako i zaslužuje“? Nije li i nečinjenje vid nasilja?
I Šabana Bajramovića svi su se sjetili nakon smrti. On od toga nema ništa, čak i da sam Niš nazovu po njemu... Ponekad moraš umrijeti, da bi neki primjetili da si živio.
Danas je sahranjena moja osamdesetogodišnja prijateljica gđa Olivera. Umrla je sa beskrajnom čežnjom za nježnošću i sitnom pažnjom. Ovaj tekst je zapravo omaž njoj, neobičnoj, dostojanstvenoj, obrazovanoj, tvrdoglavoj, znatiželjnoj... Sjećam se nje i akademika Enrika Josifa koji su svih onih 78 dana bombardiranja pisali parole i nosili ih trgovima i mostovima Beograda. Možda svi i nisu bili „zadovoljni“ gđom Oliverom, ali, jedino majke nemaju reizbor - one su izabrane za cijeli život - do vječnosti.
Ovih ljetnih mjeseci bolničke gerijatrije, i ne samo one, prepune su ostarjelih roditelja poznatih ili manje poznatih, a imućnih, jer je tako komfornije provoditi praznike. Možda netko iz najbolje namjere misli da je i patrijarhu srpskom Pavlu bolnica, ma kako elitna i dobra bila, najbolje mjesto za „čekanje na sastanak s vječnošću“, no, ja vjerujem da bi on bio daleko sretniji u nekom drugom okruženju, sa posve istom pažnjom, ljubavlju i poštovanjem obasipan.
Jedino u životu važno je vrijeme. Ne možeš ga kupiti, vratiti, ponijeti sa sobom...
Kažu da čovjek u trenutku smrti postaje lakši za 21 gram. Toliko je, naime, navodno teška naša duša. Da li netko pokušava krađom dostojanstva, ljubavi i pažnje prema bespomoćnima, ostarjelima, siromašnima, usamljenima, ukrasti i 21 gram Srbije?!
Nije tužno umrijeti s dostojanstvom, tužno je živjeti bez njega.
.jpg)
