Izvor: Nezavisne Novine, 03.Jun.2020, 20:05

Iznenadna pandemija stručnosti

Jedna riječ postala je toliko razmjenjiva da je počela da izaziva nelagodu. Iako ima istu lingvističku osnovu, to nije mjerna jedinica za količinu mladog luka po Vukajliji, nije ni genitiv od imenice jednog dijela ljudskog tijela, do kojeg posebno drže žene, već nešto čime mnogi žele da se okite.

Pored pandemije, korona virusa, zaštitnih maski i vakcine, posljednjih sto dana struka je postala najfrekventnija >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << riječ u javnom govoru. Danas se svi javno zaklinju i pozivaju na struku. Koliko puta ste mogli čuti: Vidjećemo šta kaže struka? Struka ima zadnju riječ. Slušaćemo struku. Odlučiće struka. Slijedićemo naloge struke. Biće kako struka kaže. Struka će dati svoj sud. O svemu će se pitati struka. Struka je odlučivala o ukidanju vanrednog stanja i policijskog časa, a odlučiće i o održavanju izbora, otvaranju granica i pokretanju ekonomije.

Međutim, u proteklom periodu mogli su se pročitati i ovakvi naslovi u medijima: Struka lagala za račun političara. Mjere su ukinute pogrešno, to nije donijela struka. Struka ćuti na nadriljekarstvo pojedinaca. Struka nikad nije predložila ove mjere. Čini se da se u kriznim štabovima nije pitala struka. Struka je rekla svoje, a političari kako hoće. Naša struka se povukla i prepustila menadžerima i političarima da rade.

Zato se ljudi i pitaju koji diletantizam je odlučivao o nabavci respiratora, pa smo dobili razne ventilatore i registratore, zbog čega nam se smije cijeli region, i to za naše budžetske pare!?

Kao da se morala desiti ovako smrtonosna prijetnja da bismo svi zajedno shvatili važnost i značaj struke i stručnosti u našim životima. Pandemija korona virusa izbacila je u prvi plan sposobnost zdravstvenog sistema i medicinske struke, sa svim njihovim znanjima, kompetencijama i vještinama. Ali struka, stručnost, znanje, kvalifikacije i kompetencije neophodni su u svim oblastima društvenog života, u državnoj administraciji, privredi, obrazovnom sistemu, medijima, politici i drugim sferama gdje se traži visoko znanje za funkcionisanje bilo kakvog održivog sistema. Pandemija je pomjerila fokus događaja s predominacije politike u svakodnevnom životu na urgentna zanimanja i profesije i izoštrila našu percepciju gledanja na kompleksnu društvenu stvarnost. U kriznim situacijama sa smrtnim ishodom odjednom su nam postali važni stručnjaci, dokazani autoriteti, znanje i profesionalno iskustvo, sve ono što smo do juče tako sistematski zapostavljali i potcjenjivali. Na ljestvici naših ličnih i zajedničkih potreba i vrijednosti na prvo mjesto izašli su povjerenje u stručnjake, znanje, regularne diplome i javne fakultete u odnosu na profanisana brzinska znanja stečena po sumnjivim obrazovnim ustanovama. Preko noći postali smo svjesni važnosti upotrebe novih informacionih tehnologija, posebno interneta, preko kojih smo držali nastavu, poslovne sastanke, diplomatske video-konferencije, obavljali online trgovinu, rad od kuće i druge poslove.

U toku pandemije korona virusa javnost je mogla upoznati nekoliko ljekara, epidimiologa, infektologa i genetičara iz zemalja regiona za koje ranije jedva da su čuli, jer nisu mogli doći na red od političara i "poznatih javnih ličnosti bez zanimanja". Danima smo putem medija slušali izvještaje dr Alena Šeranića, epidemiologa i ministra zdravlja RS, dr Bakira Nakaša, infektologa u penziji iz Sarajeva, dr Ednana Drljevića, infektologa Kantonalne bolnice u Zenici, dr Andree Jurić, specijaliste epidemiologa iz Mostara, dr Darije Kisić Tepavčević, dr Predraga Kona, dr Srđana Jankovića iz Srbije, dr Vilija Beroša, ljekara i ministra zdravstva u Vladi Hrvatske, dr Alemke Markotić, direktorke zagrebačke Infektivne klinike, zatim priznatih svjetskih stručnjaka Ivice Đikića, Igora Rudana i drugih, porijeklom iz zemalja regiona koji rade u inostranstvu. Bilo je lijepo slušati kako ljudi s poštovanjem govore o pojedinim stručnjacima bez predrasuda, etničkih stereotipa i naše lokalno-etničke uskogrudosti i malicioznosti dnevne politike. Gledao sam mnoge ljude koji preko vibera razmjenjuju video-klipove mišljenja poznatih ljekara iz zemlje i svijeta. Između smrtonosne opasnosti globalne virusne pandemije i potrebe za stručnjacima, koji nam u ovoj delikatnoj situaciji jedini mogu pomoći, niko pametan više nije postavljao ona deplasirana i banalna pitanja koje su nacionalnosti, iz kojeg entiteta ili države dolaze, da li su članovi neke političke stranke, za koje fudbalske klubove navijaju, kakva su im vjerska ubjeđenja i tome slično. Čovjek izložen masovnom stradanju odjednom je bespogovorno i apsolutno počeo da vjeruje nauci, znanju i apelima stručnjaka i eksperata. Otkud ova iznenadna pandemija stručnosti? Dio našeg javnog licemjerstva je i ovo napadno koronaško obogotvorenje stručnosti i znanja u društvu. Iz straha od bolesti i smrti, struka je odjednom postala božanstvo spasa, dok koliko juče u normalnim vremenima nismo na nju davali ni pet para.

Većini ljudi je muka od ove otvorene javne hipokrizije. Struka je postojala i dosad, prije ove pandemije. Zašto se na nju nismo pozivali u lagodnosti naše dosadašnje svakodnevice? Gdje nam je bila struka kada su imenovani direktori i funkcioneri s lažnim diplomama na državne funkcije? Gdje nam je bila struka kada su postavljani priučeni savjetnici iz baze rashodovanih partijskih kadrova? Gdje nam je bila struka kada imamo ovoliko penzionera na javnim funkcijama, dok mladi ljudi puni životne i profesionalne snage nemaju posla? U zemlji u kojoj je hirurg ministar nauke, profesor likovnog ministar bezbjednosti, profesor fizičkog odgoja ministar saobraćaja, elektroinženjer ministar trgovine, rudarski inženjer ministar branitelja, agronom ministar prostornog uređenja, matematičar ministar saobraćaja, mašinski inženjer ministar boračko-invalidske zaštite, u kojoj ministar pravde nije pravnik, nego filozof, sva kadrovska čuda su moguća. A, o direktorima preduzeća i državnih agencija, istoričarima, geografima i difovcima da i ne govorimo. Samo kod nas potpune neznalice i šarlatani dobijaju javni i medijski prostor, umjesto istinskih znalaca i pravih profesionalaca. Samo kod nas partijski poslušnici napreduju dok cijelo društvo i država nazaduju. Samo ovdje nesposobni, polupismeni i poluobrazovani pojedinci dobijaju subvencije u kulturi dok su mladi kreativci izloženi nemilosrdnim silama tržišta, preživljavajući na margini društva u borbi za opstanak. Kod nas su dosad dominirali uglavnom stručnjaci opšte partijsko-političke prakse. Sada su nas stigli svi naši promašaji koje smo godinama podsticali i održavali. U zemlji u kojoj je politička klasa višestruko preplaćena, od naučnika, kulturnih radnika, ljekara, profesora, inženjera, u kojoj političke stranke za izbornu kampanju dobiju više para nego bolnice za nabavku opreme, univerziteti i naučni centri za obrazovanje, a socijalne ustanove za pomoć najugroženijim stanovnicima, bolje se nije moglo ni očekivati. Nakon svega, postavlja se pitanje hoće li nam struka biti važna samo sada, dok traje ova sveopšta opasnost, ili ćemo se držati nje i nakon što ova pandemija prođe, i to ne samo u zdravstvu, već i u drugim možda manje smrtonosnijim oblastima, u poljoprivredi, demografiji, ekonomiji, diplomatiji i najvažnijoj od svih - politici.

Struku treba poštovati uvijek, a ne samo na samrtnom času, kad dođe kraj kraju. To se jednako odnosi na sve oblasti društvenog života. Ako mi u BiH, poslije svega ovoga što nam se desilo u toku ove pandemije, temeljno ne reformišemo i ne povećamo ulaganja u oblasti obrazovanja, zdravstva, nauke i kulture, onda nismo ni zaslužili bolje od ovoga što imamo. Ako poslije svega ne ukinemo sve divlje fantomske privatne fakultete i ne ojačamo javne obrazovne institucije i podignemo nivo naučnog znanja i istraživanja, društvo će atrofirati samo od sebe. Hoćemo li poslije svega sprovesti detaljnu provjeru svih stečenih diploma, posebno onih na javnim pozicijama? Hoćemo li dopustiti da nam mladi ljekari budu nezaposleni, dok neki rade na tri radna mjesta, istovremeno u javnim zdravstvenim ustanovama i vlastitim privatnim ordinacijama? Na kraju, hoćemo li zdrave pameti i moralnog samopoštovanja, bez otpora, pristati na skupe poslovne aranžmane, visoke plate, bonuse, razne apanaže i benefite u bankarskom i finansijskom sektoru, osiguranju, menadžmentu nekretnina i sportu, koje se licemjerno pravdaju tržišnim razlozima novog kapitalističkog društva?

Vanredno stanje u BiH izazvano pandemijom korona virusa donijelo nam je i nešto dobro. Ono nam je dalo priliku da prepoznamo i razdvojimo profesionalne, poštene i dobre policajce, carinike, ljekare, poštare, poslodavce, ministre, direktore, od loših, neprofesionalnih partijskih uhljeba, neznalica, prevaranta, simulanata i folera svih vrsta, koji parazitiraju na društvu i grbači vlastitog naroda. Od koga ćemo radije tražiti pomoć? Od onih koji znaju i kojima vjerujemo ili od partijskih namještenika? Da li biste svoje dijete na liječenje povjerili partijskom istomišljeniku ili najboljem stručnjaku? A zašto onda tako nije i u politici, koja se brine o dobrobiti cijele zajednice? Srećom, narod prećutno i instinktivno zna i prepoznaje one koji vrijede i pošteno rade svoj posao od lažnih, nesposobnih i koristoljubivih skorojevića i okreće se njima. Tako je vanredno stanje, barem na trenutak, oslobodilo ono najbolje u svima nama, zbog čega društvo može da napreduje. Vanredno stanje zbog pandemije korona virusa očistilo je politički prostor BiH od zaraze dnevne politike, pa sada sve izgleda idilično u odnosu na ranije stanje totalne kontaminacije. Jedna od boljih strana ovog vanrednog stanja izazvanog pandemijom je i ta što su u prvi plan stvarnog života po važnosti došli oni koji inače nikad ne stiču javnu i medijsku pažnju, koji održavaju život ove zemlje u normalnom stanju da preživi, a to je bezimeni prekarijat, od medicinskih sestara, kasirki, spremačica, vatrogasaca, policajaca, pekara, čistača smeća i drugi pripadnika nevidljive radničke klase. S druge strane, zaslugom više sile, iz javnosti su nestali svi oni društveni paraziti i opsjenari koji truju i zaglupljuju javni prostor, influenseri, lajfkouči, PR mađioničari, modni stilisti, lažni selebritiji, starlete, sponzoruše, gatare, vračare, šarlatani, ruralni džet set, sav taj estradni šljam i drugi prodavači magle.

Stručnost je strateški izbor i konstanta naše budućnosti. Stručnost i znanje su najbolja brana svakom kronizmu, nepotizmu, klijentelizmu, mitu i korupciji. Amateri trijumfuju, dok stručnjaci odlaze u inostranstvo. Davno je rečeno: "Dok vladaju amateri, stradaju proleteri!"

Nastavak na Nezavisne Novine...