Autor: Ivan, 11.Jul.2008, 00:41   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Pusenje srpske istorijske lule mira

KOMENTAR



Bratimljenje DS i SPS jeste istorijski trenutak koji je,možda, došao suviše kasno, neočekivano, neverovatno i kao proizvod apsurda kakav samo Srbija može da iznedri. Srbija zato i jeste takva kakva je jer je vodi jedna logika po kojoj logike nema i da sve može da se dogodi, a onda da se objasni, podnese i nastavi dalje.
Reklo bi se neverovatan obrt, međutim kada se malo bolje pogleda, postavlja se logično pitanje, a zar je moglo drugačije ?
Jedina stvar koja je u ovom trenutku u Srbiji potpuno izvesna i logična jeste da ni u čemu ovde nema nikakve logike (logika je, kao što je opštepoznato, nauka koja uči da nešto jednostavno mora da se dogodi na osnovu mnogo toga što mu je prethodilo, da su stvari povezane i sasvim prirodno utiču na ishod). Nema tog proroka koji je u stanju tri dana unapred da prorekne šta će se u Srbiji dogoditi. Nema tog vizionara koji je u stanju da snagom svog vizionarskog uma osmisli budućnost Srbije, pa makar ga i Tarabići najavili i makar odrastao i stasavao na koštunjavim domaćinskim plodovima podno Suvobora, uz gusle i ostale preteče žitorađane nam nacionalne dive. Ipak, ona, mislim Srbija, ide nekim svojim putem, a kakvim i kuda vodi verovatno ni sam gospod bog ne zna niti ga se , kako stvari stoje tiče. U takvoj situaciji koja je komlikovana da komplikovanija biti ne može jedino bitno pitanje koje se postavlja i na koje bi trebalo pod hitno odgovoriti jeste: Zašto nam je ovako kako jeste? A baš na njega niko neće, ne zna, ne ume, niti želi da odgovori. Problem je, dakako, u poznatoj srpskoj (ne)slozi, u činjenici da posle Kosovskog boja, ovde nije ostalo ništa čestito, hrabro, muško, nije ostalo ništa što Srbiju voli i što bi produžilo taj patriotski zanos prema zemlji koja se zarad bezbroj razloga mora voleti. Ne, sve što je volelo Srbiju - poginulo je za nju, a ono što je ostalo to su srebroljupci, vlastohlepci, prevaranti, zabušanti, sladostrasnici i druga bagra ratnih profitera, što nam je iz istorije dobro poznato, bar onima koji su učili, a da im nije potrebno sve nacrtati.
E ,od toga što je ostalo posle Kosovskog boja imamo ovo što danas gledamo svuda oko sebe sa retkim izuzecima za koje se priroda ipak pobrinula da sačuvaju i prenesu zdrav srpski gen kroz prostor i vreme. Sve ostalo je oličenje mržnje, zavisti, izdaje, podvale, korupcije i svih ostalih nitkovluka zarad svoje i samo svoje koristi. Jedino što je manjkavo u ovoj teoriji jeste da Turci janičari a i svi ostali, , koliko god odvratni bili , nisu bili ni blizu tolikoj količini podlosti, a što se može pripisati televiziji , novim tehnologijama i evoluciji, dakako, koja čini svoje. I mada nema logike da se na takvim temeljima i sa takvim materijalom gradi jedna ozbiljna država mi, čini se, opstajavamo jedino zato što o nama brinu drugi, pa ma koliko to ponekad izgledalo maćehinski i okrutno. Valjda je očigledno da su konačno svi akteri našeg tzv. političkog života shvatili da će ovde biti onako kako moćni odluče tamo gde treba i da je zato jedino važno biti u igri dok traje i ostvariti šta se može za sebe i svoje. A to nije lako, jer da bi se u ovim uslovima bilo pripadnikom srpske elite, (kako to tupavo zvuči) nije potrebno ni znanje, ni lepota, ni pamet, ni ljudskost, ni tolerancija, niti bilo koja druga osobina kojima su vas, valjda, roditelji učili kao osnovnim pretpostavkama stabilne ličnosti u demokratskoj državi. Ovde je samo potrebno sticajem nekih neobjašnjivih okolnosti naći se tamo gde treba, a onda se prepustiti okolnostima sa svešću da to neće dugo i da očas posla, s koca i konopca, može da se sklepa neka nova koalicija koja istog trena kreće u preuzimanje vlade, upravnih odbora i svega što u Srbiji još uvek kako- tako opstajava. To znači uzmi sve što ti život pruža, kad te je već dopalo, i naravno da svi to i čine mada nije sve to baš tako jednostavno jer, znamo, iza svega ipak stoje tajkuni, strani ambasadori i Služba, no to je nebitno za ovu priču.

A ŠTA BI DŽOOM BAGERISTOM?

Eto, ko je koliko juče mogao i da pomisli da će Koštunica sa sve Velimirom da ljosne tako nisko za tako kratko vreme, a Dačić sa sve svojim SPS i penzosima da uzleti do nebeskih visina? Niko, naravno, a pogotovu ne njih dvojica. Ko je mogao da se kladi da će Vuk spasti, mislim srozati se, na Ministarstvo za dijasporu, Čanak na Ministarsvo za uljanu repicu, a o nesrećnom bageristi Džou ili Džu, koji je veliki krivac za sve ovo, više niko i ne razmišlja. Istovremeno DS i SPS seku vene, bratime se levičari ljuti, ljube se kao zabludeli bivši ideološki neprijatelji sa u osnovi istim ideološkim levičarskim predznakom. I niti je ko od demokrata znao sve ovo vreme da su oni zapravo levica, socijalisti prosto rečeno, niti su socijalisti znali da je bitno, ako hoćeš da budeš socijalista, da budeš i član belosvetske socijalističke internacionale. Najednom je sve postalo jasno, nema zabluda, nema dilema, nema podsećanja na gadosti koje su nam se eto, dešavale zato što su morale da se dese, kevu im usoljenu mundijalističku. Svi Srbi, osim radikala, DSS, NS, LDP okupljeni pod barjakom socijalističke internacionale, precizno levo centrirani i od sećanja na prošlost operisani, u jednoj koloni , predvođeni patrijarhom Krkobabićem idu put Evrope, pa kad stignu.
Međutim, kada se malo bolje pogleda čovek mora da prizna da ni onaj nesrećni poslanik šiptar Reza Halimi, uopšte nije loš tip, a da je sve ovo što se nama događa moralo da nam se dogodi, baš ovako kako jeste. To što su demokrate sa zaprepašćenjem zaključile kako su im socijalisti gotovo genetski bliski, u jednom trenutku malo zalutali krvni srodnici, isto je toliko neobično kao neopisivi animozitet (mržnja) prema Koštuničinom DSS sa kojima su do određenog trenutka bili u nokat i meso u istom šinjelu, i istim gaćama, žutim naravno.

KINESKE PANDE I RUSKI MEDVEDEVI

No, čini mi se sigurnim da će DS jednostavno progutati SPS, uzeti ga pod svoje okrilje, a onda ga jednostavno premazati žutim i obezličiti kao ideološku grupaciju levog centra gde ovi sada dokazani levičari neprikosnoveno vode glavnu reč. To je ta finta koju socijalisti ne vide ili nemaju kud. Zar, kao što sam rekao, to što se tek sada razmišlja o ulasku SPS u tu internacionalu ne dokazuje da su DS veći socijalisti od njih samih, priznati u svetu i članovi, jebote. Ali, ni to više nije bitno, ako je nešto ovde uopšte bitno. Zanimljivo je da su ovi socijalisti koji to zvanično još uvek nisu, izdali onoga ko ih je osam godina čuvao i tetošio kao zenicu svog svevidećeg oka. Koji se zakleo, potpisao i održao obećanje da dok je njega na čelu Srbije espeesovac se ima smatrati zaštićenim kao beli medved, a bogami pojedini i kao pande i ruski medvedevi.
Koristeći SPS za obračun sa DS i uživljavajući se u ulogu novog legalističkog i transparentnog oca nacije, tvorca nove Srbije, novog Karađorđa, vizioznara xovanske Srbije, pomiritelja, oprostitelja i šta ti ja znam čega još, Koštunica je sam sebi slomio vrat. Zemlja kojoj ne ide, a u kojoj niko ni za šta nije kriv, došla je dotle da se najljuće bitke, u kojima se ne biraju sredstva niti saučesnici, biju između DS i DSS, reklo bi se dve samo za nijansu drugačije demokratske opcije, bar koliko do juče. Ali ne. Ispostavilo se, budući da se radi o ogoljenoj borbi za vlast, da je jaz između ove dve demokratske opcije mnogo dublji od jaza između bilo koje varijante dve druge koalicione stranke, makar to podrazumevalo i stranke babuna, slobodnih letača i njima srodnih. Dobro je to što se pokazalo da za dobrobit Srbije i svih nas osim sa samima sobom i jedni i drugi mogu sa svima ostalima, čak se došlo dotle da su zarad vlasti na pojedinim mestima napravljene najneobičnioje kombinacije po principu skočko, skočko, tref, karo.
Ovi socijalisti na čelu sa Malim Slobom ili Slopčetom, koliko god se trudili i koliko god to neko želeo, nisu ni nalik na one prave - Slobodanove, a ponajmanje je to Mali Sloba. On se više i ne trudi, a posle kratkotrajne euforije reklo bio se da je shvatio svu ozbiljnost situacije u kojoj se našao, za razliku od Krkobabića kojem je kašika upala u med pred sam kraj života pa sada pokušava da iz toga izvuče šta može. Dakle, ovaj i ovakav SPS nije ništa učinio da bude tu gde jeste, a Koštunica ništa nije učinio da SPS bude tamo gde je trebalo da bude. Štaviše, to što im se posrećilo da se opet vrate, osim Koštunici u najvećoj meri duguju i PUPS i Krkobabićevoj dalekovidosti. I ko je od tih političkih vukova sa višedecenijskim političkim stažom u Srbiji posle Oktobarske revolucije od koje je Koštunica napravio pseći prdež, mogao da pretpostavi da će Krkobabić biti taj koji će sudbinu najnovije Srbije uzeti u svoje ruke i povesti je u Evropu? Niko, naravno. To valjda dovoljno govori o njihovim političkim i umnim karakteristikama i kapacitetima. Da nam živi drug Krki, babe ga slavile!
Prema tome ako je neko kriv, ili zaslužan, za sve ovo, onda je to Vojislav dr Koštunica koji je za osam godina vladanja imao načina i vremena da učini ono što je čitav svet od njega očekivao. Ali činjenica da je danas sa radikalima najbolji je dokaz da od njega ništa nije ni trebalo očekivati i da je njegova uloga sve vreme bila tajna, samo njemu i onima koji su ga doveli, znana strategija. Prosto rečeno, Koštunica opsednut slikom sebe kao srpskog vožda nad voždima vodio je svoju politiku čiji je jedini smisao bio ostati na vlasti po svaku cenu. A to čak ni u Srbiji ne prolazi. Teško se ovde opstajava na vlasti, čak i kada se čovek toliko uvuče seljaku tamo gde treba da postane veći seljak i od najvećeg srpskog gexe. Civilizovao se srpski seljak, ne pali se više samo na Kosovo, gusle, koštunjave plodove, Cecu i “Čiji si ti mali”. Jok.

LULA MIRA, SLOBE, ZORANA...

Sa ovakvim rasporedom snaga Srbija ide dalje, jer tako treba, sa socijalistima koji su ubeđeni da su se trijumfalno vratili u politički život Srbije, čime su dokazali ispravnost svoje politike. Sa radikalima koji su konačno shvatili svoje domete i preuzeli na sebe ulogu neophodnog političkog opozicionog dekora, što se dobro zna materijalizovati i bez direktnog učešća u vlasti. Ovi radikali bez Šešelja ne liče na same sebe, koliko god se svi skupa trudili. I što se više radikalske perjanice i napirlitane atamanke trude da sačuvaju imix uhićenog vojvode i dosledno zastupaju njegovu pljuvačku ideologiju Toma, čini se, sve više postaje neverni, nastojeći da neprilagodljive radikale prilagodi vremenu i okolnostima u kojima Šešeljevanje više nema nikakvog smisla, čak ni artističkog. Tako imamo komičnu situaciju da Nikolić, trudeći se iz petnih radikalskih žila kucavica da se stavi na čelo novih radikala deluje nekako najpitomije. Naravano, radikalima nikako ne bi trebalo verovati, mada se ovom doajenu srpske političke scene očigledno dopada to što radi, pa bi da tako i nastavi sve dok ne dođe tamo gde će zaokružiti putanju svog ovozemaljskog bitisanja.
Svi ostali, bez obzira na zasluge i ispravnost političke ideje, postali su marginalci. Zato bratimljenje DS i SPS jeste istorijski trenutak koji je,možda, došao suviše kasno, neočekivano, neverovatno i kao proizvod apsurda kakav samo Srbija može da iznedri. Srbija zato i jeste takva kakva je jer je vodi jedna logika po kojoj logike nema i da sve može da se dogodi, a onda da se objasni, podnese i nastavi dalje.
I pored svega toga ostaje nam jedna dilema: šta i kako o sebi i drugima da misli budući srpski Evropejac sa preležanom tranzicijom kao zauškama koje znaju da ostave teške defektena umnu i polnu moć? Kako da u toj Evropi, a učili su nas da su svi najgori zlikovci tamo, razlikuje dobro od lošeg, ljudskost od nečoveštva, milosrđe od pohlepe, kako da vaspitava svoju decu da bi se snašla u tim novom modernom svetu svojstvenim pravilima? Da li ih vaspitavati kao mlade socijaliste iz njihovog najsvetlijeg perioda kojeg se, kao što je poznato, ni za živu glavu ne odriču. Hoćemo li ih vaspitavati po uzoru na, recimo, Vučelu, Kertesa, Radomana Božovića, Bixu, Raku, Tomića, Bojića, Markovića, Šuvakovića, Marka, Miru, Goricu, Ljušu i ine koji su prodefilovali kroz naše živote i kojima se dalo da na nesreći čitavog naroda prožive svoje faraonske živote zato što, valjda, tako treba?
I bez obzira na sve ono što je napisano i izgovoreno o dobru i koristi od poštenja i čestitog života, biće da je zlo, ipak, ona pokretačka sila koja bar u ovim i ovakvim vremenima donosi najviše koristi. Srbija je, uostalom, dobar i od sveta prihvaćeni dokaz za to. Zato ne bi trebalo da nas čudi ako jednoga dana Milošević na predlog Tadićevih udruženih levocentričara bude proglašen tvorcem nove moderne Srbije jer on to, kako god gledali, uistinu jeste, kao Neron koji je bio torac Novog Rima, nastalog na pepelu onog koji je ovaj ludak spalio iz čiste zajebancije. Da, logika je čudna disciplina, naročito u Srbiji u kojoj koliko sutra Velja, Toma i Koki mogu da se ustoliče. Zato, jezik za zube, ovde se nikad ne zna, a o tome da u Srbiji zidovi imaju uši i vrapci cvrkuću još od 1945, ali i to je premijeru bilo nepoznato, a otvaranje dosijea mu je izazivalo mučninu i teralo ga na gađenje kao od mačjeg prdeža, ili se to samo čini. I da se ne zavaravamo, igra tek počinje, baš zato što je Vlada počela da vlada, pardon-pada.
Ivan Rajović