Izvor: Nezavisne Novine, 09.Avg.2015, 14:21   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Meksiko Majto Bogu iza džungle

Na sat vremena brodićem južno od Puerto Vallarte nalazi se Boca de Tomatlan, tropska verzija crnogorske Ade Bojane bez golaća. Rijeka Horcones iz džungle se uliva u Pacific, gdje raznoliki predatori ribe čekaju na ušću hranu sa kopna, a stari namazani ribari čekaju predatore.

Svako nekog čeka da bi preživio. Inače u toj džungli Švarceneger se jurako sa Predatorem prije dvadeset i kusur godina. Odatle  krećemo >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << na dvočasovni put  kroz džunglu. Prašuma je tolko gusta da ti ne da oko da baciš kroz nju, pravi zeleni zid pored puta. Uglavnom ovaj zemljani put se koristi zimi kad nije kišna sezona, jer ljeti on potpuno se istopi i nestane. I onda mjestani takvih skrivenih mjesta mogu samo brodom doći po hranu i osnovne potrebe.Prolazimo neka sela. Nije mi jasno kako prezivljavaju i od čega u takvoj zabiti

Mještani se izležavaju na visećim ležaljkama ispred kučica koje kad bi tresnula malo jača kiša otišle niz padinu kao dobar dan.

Krčma na putu, to je dobar znak, dok u dvorištu iza, farmi borbenih pjetlova. Pored prašnjavog zemljanog puta okačena tanka parčad mesa na gajtan poput vešaa. Machaca ( tanko isječena sušena govedina) specijalitet za ovaj dio Meksika.Meso u domaćoj tortilji sa ljutom salsom, „ugašeno“ sa Coronom (pivo)  kostalo me 2 $.

Kako ide put kroz džunglu tako ide i bandera sa strujom do našeg odretišta na Pacifiku.

Napokon na padini istrčavaju dva mala mjesta - Tehuamixtle i Mayto.

Tehua kako ga ribari zovu, je unikalno ribarsko mjesto koje leži na zastičenom Tehua zalivu i pun je prvoklasne ribe, ostriga i jastoga.

Odatle Yellow Fin Tuna počinje put sa 30$ za kilo i završava u luksuznim meksičkim restoranima nekoliko puta skuplje. Dvije familije za cijelo selo drže riblji market na veliko a u isto vrijeme imaju menzu  za radnike i turiste. Dok smo već bili na drugoj turi Pacifika (pivo), svježe ostige iz zaliva su stigle. Par kapi Tabaska i limunovog soka, i ostriga klizi niz grlo. Najsočniji komadići mesa koje se nalaze u velikim morskim puževima marinirani u soku od limuna, luka i korijandra. Za ovakvu vrstu hrane, ladna meksicka limunada ( pivo) ide ko luda.

Posle zalaska sunca koji je bio kao na naslovnim početnim stranama nekih vlasnika kompjutera otisli smo na Mayto Beach u sobe.

Mayto Beach je priča za sebe, ne naseljena  plaža koja ne može da se ovjeri jednim pogledom.

Fernando i Maricela su vlasnici kuće koja se zove “El Rinconcito” (Skriveno Mesto) na samoj plaži koja je ujedno kuća za turiste. Njihov princip je veoma jasan. Pored etno uredjenih soba koje su 20$ na noć, turisti imaju na raspolaganju cjelu kuću, što znači kuhinja, bar, oprema za ribanje, surfovanje i itd. Jednom rječju, sa domaćinima sve se djeli,  od piva u frizideru (1$) pa do njihovih ATV motora .Samo bilo šta da se uzme mora da se udari recka na papir. Njihov moto je “Osjećaj se kao kod kuće”. Na kraju boravka sa papirom se razračunaš sa gazdaricom. Fernando nas odmah dočekao sa gitarom i grillovanim Roosterfish(riba pjetao)  koju je imao za večeru sa svojom familijom i nekim Švedskim japijima koji su došli da izduvaju glave iz Štokholma. Poslije večeri svi smo sredili vrt i oprali suđe.

Nastavak na Nezavisne Novine...