Izvor: Nezavisne Novine, 07.Jan.2016, 17:39 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bijdni život radnika “Konjuha”
TUZLA - Radnici živiničke tvornice namještaja "Konjuh" nakon jučerašnjeg cjelodnevnog smrzavanja i gladovanja, prekinuli su protest praćen štrajkom glađu, koji su započeli zbog nemogućnosti penzionisanja. Sindikalni predstavnici "Konjuha" danas su stigli u Tuzlu, gdje u Vladi Tuzlanskog kantona pokušavaju dogovoriti sastanak na kojem bi iznijeli svoj problem.
Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata “Konjuha”, >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << navodi da je štrajkovalo 52 od ukupno 288 radnika, koji su prije pet-šest mjeseci stekli uslove za penzionisanje, ali zbog neuvezanog staža, njihov je status neriješen.
– Pred fabrikom su 52 radnika održala mirni protest i bili su ustrajni u svojim namjerama da nastave sa štrajkom glađu. Za uvezivanje njihovog staža nedostaje 136.000 KM. Zabrinuli smo se za zdravlje svojih kolega, koji su cijeli dan odbijali hranu i tople napitke. Sve su to stariji radnici, a zbog velike hladnoće i snijega koji je počeo padati, uspjeli smo ih nagovoriti da odu kući. Oni nam vjeruju i otišli su svojim kućama, svojoj djeci i unučićima. Šta bi se desilo da se neko razbolio ili umro? Kako bismo se mi zbog toga osjećali? – pita Trakić, ističući da očekuju da će uspjeti dogovoriti neki sastanak u Vladi TK.
Trakić navodi da se stiče utisak da nikom nije stalo do toga šta će biti sa fabrikom i radnicima.
– I ako nas prime u Vladi, ko smo mi? Sindikat. Mi smo niko i ništa. Kada bi nam se barem neko iz općinske vlasti u Živinicama pridružio, savjetovao nas i uputio za dalje korake, bilo bi lakše. Inače, naša je fabrika perspektivna. Poznati smo po proizvodnji kućnog, kancelarijskog namještaja i školskog programa, kao i po tapaciranju namještaja. Imamo tržište, dobre majstore i nije nam teško naći posao i kupce. Ono što nama treba je novac za repromaterijal – objašnjava Trakić.
Ovaj sindikalni predstavnik navodi da radnici jednom u dva-tri mjeseca dobiju “plaću” od 120 do 140 KM.
– Ni sami ne znamo kako preživljavamo. Uvijek smo, kao radnici, živjeli skromno, ali također, uvijek smo imali nešto da iznesemo na sto kada nam neko dođe u goste. Ako imate u vidu da je riječ o 288 porodica, onda otprilike znate koliko je ljudi direktno pogođeno našim problemom, odnosno neradom ‘Konjuha’. Živimo od onog što dobijemo od rodbine iz inostranstva. Konkretno, moja supruga ode i čuva im djecu, pa nešto zaradi i od toga smo kupili ogrijev za zimu i hranu. Tako je kod većine, ali dok možemo, želimo živjeti od vlastitog rada, a ne da budemo na teretu rodbini – ističe Trakić.
On naglašava da mu ni glad ne bi toliko teško pala, koliko ga je pogodila odluka da zbog nedostatka finansijskih sredstava njegova kćerka mora prekinuti školovanje.
– Kao odlična učenica završila je Srednju medicinsku školu u Tuzli i njena profesorica mi je kazala da ne može vjerovati da neće nastaviti dalje, jer je odlikašica i osoba koja voli svoj poziv. Objasnio sam joj da bi i kćerka voljela da upiše Medicinski fakultet, a ja kao roditelj, možda čak i više, ali nemamo novca za to. Šta mogu? Knjige bi se i mogle naći, ali školarina i troškovi prevoza su u ovom trenutku nama nedostižni. Kćerka je kao medicinarka, što je navodno traženo zanimanje, sada nezaposlena. I to nije slučaj samo u mojoj porodici da djeca prekidaju školovanje. Ima nas još radnika i bivših boraca koji smo branili ovu zemlju i mislili da će poslije rata, ako preživimo to ludilo, biti bolje. Međutim, prođe rat, a mi iz godine u godinu, gubimo nadu da će bolji dani ikada doći – zaključuje Trakić.
Nastavak na Nezavisne Novine...
