Izvor: B92, 10.Mar.2008, 17:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Švedski stol
Paul Thomas Andersson: Bit će krvi
'Bit će krvi’ nas služi znatnim brojem vrsnih filmskih doživljaja: glumom Daniela Day-Lewisa, izuzetnom nadahnutošću pojedinačnih kadrova, prije svega onih s početka i kraja filma, šminkom i donekle fotografijom.
Međutim, nošene nezaustavljivim zanosom reditelja odlike filma se već od samoga početka pretvaraju u njegove nedostake, namećući montaži nemoguću zadaću uklapanja svih zamisli u skladnu cijelinu. >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Ukoliko je ovo film o egu čovjeka nastanjenog u bespuću američke ili bilo koje druge prerije, onda je ta prerija objektiv kamere u koju Anderssonov ego bez imalo milosti trpa svaku od svojih briljantnih ideja koristeći gore navedene kvalitete više kao sredstvo razdvajanja nego spajanja između njih.
Slučajno spustivši kramp na izvorište nafte u jednoj od rupa kakvih je s kraja 19. stoljeća moralo biti na tisuće obični će čovjek Daniel Plainview, koga tumači Daniel Day-Lewis, upotrijebiti prevaru i sreću ne bi li razvio bogatstvo i uobrazilju divovskih razmjera.
Ograničavajući glumačke mogućnosti Daniela Day-Lewisa na osobiti naglasak i gestikulaciju lica, Andersson će okrenuti kameru na drugu stranu samo ne bi li u naizgled banalni kadar upleo konotacije seksualnosti, moći, ekologije i bilo čega drugog što bi mu se prohtjelo ubaciti.
Ne računajući blijede pokušaje oko H.W. Plainviewa, Danielovog sina i svećenika Elija Sundaya, Andersson se odriče razrade bilo kojega od svojih likova, upadajući u sve teže dramaturške zamke, ne bi li prve znake umora pokazao već na polovici filma ubacivanjem neke vrste samoobjašnjavanja u usta Daniela Plainviewa.
Odatle pa do kraja umnožit će se neprirodni obrati gurajući na silu pažnju gledatelja prema kraju gdje će ih osim blistavog Daniela Day-Lewisa u zadnjem kadru najviše obradovati svjetla kino dvorane.
Radi li se o vremenu, strpljenju ili nečem sasvim trećem ostaje nejasno gdje je nestala lakoća kojom je u prethodnim navratima Andersson okretao kameru prema svijetu oko sebe. Uz primjetnu gorčinu, on je ovoga puta više sličio nadmenoj domaćici koja je iznijevši na stol baš svako jelo koje je spremila, više navjestila kako je izgubila vjeru u vlastite mogućnosti, nego pospješila ičiji tek.
