Autor: Slavko Jovičić Slavuj, 10.Mar.2009, 22:51   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Piše Slavko Jovičić Slavuj: Recesija

Puls - kolumna
| 10.03.2009

Prošlo je već nekoliko mjeseci od kad sam prvi put na sjednici Predstavničkog doma tražio zajedničku sjednicu oba doma Parlamentarne skupštine BiH na kojoj bi se raspravljalo o samo jednoj tački dnevnog reda:



Privredna i ekonomska situacija u BiH, odnosno ekonomska recesija i kolaps bankarskog sistema u mnogim državama svijeta i Evrope i refleksije tog stanja na BiH, odnosno na privredu i ukupno ekonomsko stanje u ovoj zemlji. Da budem sasvim konkretan: svoju incijativu sam podnio na sjednici Predstavničkog doma 3. novembra 2008, a u pismenoj formi istu sam obnovio na sjednici Predstavničkog doma parlamenta BiH 19. novembra 2008. godine.

Na sjednici Zajedničke komisije za ekonomske reforme i razvoj oba doma parlamenta BiH dobio sam jednoglasnu podršku za održavanje zajedničke sjednice oba doma i tu se, nažalost, stalo. Na narednim sjednicama Predstavničkog doma u više navrata ponovo sam inicirao ovu temu i insistirao da se Parlamentarna skupština uozbilji i da na dnevni red dođu i ekonomska, nasušna pitanja.

I šta se, u međuvremenu, desilo? Prošla su skoro četiri mjeseca od tada. Mnogi ekonomisti, samozvani eksperti, pa i političari, u čijim rukama je sudbina ove zemlje, uglavnom su nesuvislim izjavama, a pogotovo inertnim ponašanjem, uvjeravali domaću javnost da svjetska ekonomska kriza neće ostaviti teže posljedice po ekonomiju i privredu BiH. I tad sam izražavao svoje razočaranje takvim neodgovornim odnosom, a sad pogotovo, i to baš onih koji su bili dužni da prvi preduzmu sve neophodne mjere i da donesu strategiju, barem za ublažavanje teške ekonomske krize, koja se kao plima širi na sve zemlje svijeta. Naravno, prve na udaru galopirajuće recesije bile su najrazvijenije i najjače svjetske sile, jer moramo biti pošteni pa reći da su upravo te zemlje i glavni produkti haotičnog ekonomskog stanja u svijetu, u kojem prvi stradaju oni najbrojniji - radnici.

Stradaju oni od čijeg rada opstaje i živi politički i svaki drugi neproizvodni establišment i to je tako u svakom društvu, bez obzira na ekonomska dostignuća i blagostanje, što nam je decenijama prezentovano kao najveće dostignuće današnje civilizacije.

Nikada u ovoj zemlji nije manjkalo zabluda, neodlučnosti, samozadovoljstva i inih optimističkih ludorija. Davno je Anštajn rekao: Samo su svemir i ljudska glupost beskonačni!

Sama riječ kriza, koju na početku ovog teksta, evo, i ja koristim, trebalo bi da ima prolazni karakter. Zapravo, kriza je prolazna i ona se odnosi na određeno vrijeme, no, ovdje kod nas, a izgleda i u cijelom svijetu, niko ne zna koliki je njen rok trajanja. Nije onda teško konstatovati da je ekonomska recesija bez roka i da niko, baš niko, ne može da predvidi koliko i do kada će ona trajati. Sigurno je da neće trajati samo godinu-dvije, a sve drugo je u domenu nagađanja, spekulacija i predviđanja.
LINK -http://www.fokus.ba/vidi.php?vijest=19009&rub=3