Autor: Radmilo Đurđević, 17.Dec.2008, 19:04   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Dijaspora

DIJASPORA

Ne volim ovu reč. Zvuči nekako hladno i tuđe. Zahvaljujući našim vajnim političarima. Suviše je eksploatišu. Ne samo reč kao reč. Eksploatišu dijasporu. Sledeći savete partijskih ljudi iz senke, oni se brže bolje sete dijaspore. Kad god im je to potrebno. Dalji scenario je opštepoznat. Uvek isti. Jednako počinje i završava. Bez rezultata. Jadno.

Mogli bi nekako da zamenimo ovu neprijatnu reč. Čini se, ovo ime ne sviđa se ni našim ljudima u inostranstvu. Oni bi, takođe, da se krste nekim lepšim, toplijim, humanijim imenom. Zaslužili su to. Zaslužuju svakodnevno. Ali, o njihovim nesumnjivim zaslugama govoriću kasnije. Sada bih pokušao da izaberem neko drugo ime. Javljaju mi se lepi domaći nazivi:

Iseljenici,
Odmetnici,
Izgnanici,
Pobegulje,
Hajduci,
Pečalbari,
Gastarbajteri,
Privremeni stranci,
Povremeni Srbi, itd.

Izgleda, zaleteo sam se na ovu temu. Mislio sam da napišem pričicu. Vidim da sam promašio. Nije ovo za priču. Ima ovde materijala za nekoliko podebelih tomova. Nisam ni kvalifikovan za taj posao. Uostalom, ima Srbija Ministarstvo za dijasporu. Ta gospoda sigurno ozbiljno izgara u toj borbi. Izgiboše od posla. Jedva čekam da vidim rezultate tog udarničkog i napornog rada. Ne sumnjam u njih. Dobro su plaćeni. Imaju topli obrok, godišnji odmor, regres, dnevnice i službeni automobil. Zatim, logističke timove, savetnike, načelnike, sekretarice, kurire, foto-kopire i kafe-kuvarice. Uopšte se ne brinem. Imaju sve uslove. Kao g. Čavić. Zbog toga očekujem stvarno vrhunske i spektakularne rezultate od našeg Ministarstva za dijasporu. Jednake kao g.Čavićevi.

Uzeh g.Čavića za primer. Namerno. Čovek iz dijaspore. Duboka je to veza. Između g. Čavića i Ministarstva.Valjda je to odličan primer. Onako, za ugled. Mislim na Ministarstvo. G.Čaviću nije potreban dodatni ugled. Ima ga dovoljno. I previše.

Sada malo o zaslugama naših iz inostranstva. O njihovim deviznim doznakama i kešu koji donose. Kažu zvaničnici to je oko 3 milijarde Evra. Ja mislim, minimum šest. Možda i više. Sigurno je mnogo više. Znam nas. Volimo mi keš. Lovu bez evidencije. Iz slamarice. Zato i mislim da je mnogo više. Tu negde oko desetke. Garant.

Velika je to cifra. Čista. Neopterećena. Bez ulaganja, rizika, troškova. Bez proizvodnih hala, mašina, magacina. Bez kamiona i aviona. Nema poreza, doprinosa, taksi. Nema troškova reklame, marketinga, marži, rabata. Ništa od toga. Čisti, ničim izazvani keš. Kao dar sa neba. Zeleniji od svake greenfield investicije. Najzdraviji novac na svetu.

Šta se ustvari dešava? Taj sveži, zeleni keš spiska se u Srbiji. Na kupovinu domaće visoko cenjene i nisko kvalitetne robe. Zašto? Zbog nostalgičnosti i golog preživljavanja rodbine. Ne bi oni, al’ moraju. Nemaju kud. Pritisak je to. Em familija, em nostalgija. Ne zna se šta je teže. Zato rade, ćute i daju lovu. Plaćaju za ljubav. Veliku lovu za trunku ljubavi.

Dodao bih ovde nešto uistinu važno. Rekao bih jednu veliku istinu. Dijaspora nas izdržava. Izdržava Srbiju. Izdržava neefikasnu birokratiju, uspavane činovnike, našu lenjost, nerad, neznanje, nezaposlene, radne, ratne i lažne invalide, bolesne i zdrave, lopove i žandare, itd. Dugačak je to spisak. I tužan.

Plaćaju naši i čekaju. Mnogo čekaju. Šta li čekaju? Ni sami ne znaju. Ne, ne! Ne očekuju zahvalnost od Srbije. Nije to. Znaju oni dobro da od toga nema vajde. Digli ruke. Opet..., nešto čekaju. Oni su najveći čekači na svetu. Mi, takođe. I mi u domovini čekamo. Čekamo doznake iz inostranstva.

Znate, ovde i na kraju, mene je pomalo sramota. Stvarno me je stid. Stidim se u ime i za račun Srbije. Dok sam u Srbiji stideću se. Prestaću kad se nađem u dijaspori. Neka se stide nekolicina onih koji preostanu u Srbiji.

©Copyright: Radmilo Đurđević

U Kruševcu, 15.decembra 2008