Sreća stigla u Rudu Bukvu!

Izvor: Glas javnosti, 03.Nov.2009, 02:10   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Sreća stigla u Rudu Bukvu!

Pretanka je reč sreća da opiše neki čudan osećaj koji Milorada Mitrovića (72), starog domaćina iz sela Ruda Bukva kod Kosjerića, nosi već sedam dana, od kako mu se oženio sin Vidan. Milorad nasred sobe, očinski, prigrli snahu, a na oči mu udare četvorostruke suze.

- Ti si naša kućevina, i ostanak i opstanak... Ti si garancija da na moju kuću neće skoro katanac, ko na druge u selu...

I Vidan (42) priznaje da je od pre sedam dana, od kako je kući doveo mladu >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << - drugi čovek.

- Odem nekud preko dana u selo, a posle, kad se vraćam kući, pa pomislim da me u kući neko čeka - sve mi srce zaigra pod grlom. Ma, kako sam se oženio, radostan sam nekako, veseo povazdan, sve mi se mili, radio bih i dan i noć - priznaje Vidan.

Kad srce zaigra

Pre mesec dana, kada je video da mu u Srbiji od ženidbe nema ništa, Vidan je sa stricem Milanom Vukovićem na dalek put krenuo da sebi traži životnog druga. Čak u Albaniju, do Skadra. Tada i nije daleko dogurao. Tek do Nove Varoši, gde je čuo da u Beogradu postoji humanitarna organizacija „Stara Raška“, koja momcima iz zabitih srpskih sela pomaže da upoznaju devojke, hrišćanke iz Albanije, kako bi se poženili i kako bi se još koja srpska kuća po zapustelim selima spasla od zatvaranja...

- Uspeo sam da dođem do ljudi iz „Stare Raške“ i već posle desetak dana, stric i ja krenuli smo ponovo u Albaniju... Bili smo u okolini Skadra, tamo su nas dočekali naši Srbi i video sam pet-šest devojaka. Samo, ili se one nisu dopale meni, ili ja njima - opisuje Vidan svoju ženidbu.

Videle su tada Vidana još neke devojke i sedam dana kasnije do njega je stigla vest da je jedna od njih sa ocem spremna da dođe u Srbiju, da vidi i Vidana i njegovo domaćinstvo, možda i svoj budući dom...

- Nije prošlo mnogo, a Dijana, sada moja žena, došla je sa ocem kod nas u selo, ostali su jedan dan... Videli su gde živim, malo smo razgovarali i ostao je dogovor da se ona, ako želi da postane moja žena, javi telefonom iz Albanije... Mada, ja sam istog trena kad sam je video i kad mi je srce zaigralo znao da tu mora nešto biti... Otišli su nazad u Albaniju, tri-četiri dana kasnije, zvoni telefon, javljaju iz Skadra da je Dijana pristala - priča Vidan.

Desetak dana kasnije, Vidan i stric Milan krenuli su ponovo u Skadar, na prosidbu...

- Tamo smo ostali dva, tri dana, bila je svadba, ja sam Dijani kupio prsten, ogrlicu... Prvi nas je darivao Vojo Vučićević iz „Stare Raške“. Mnogo je dobar čovek. Isprosili smo Dijanu, moj stric Milan i njen otac se izljubili, obojica zaplakali, Dijanin otac brzo je prestao da plače, a Milan je još dugo brisao suze... Posle su nas ispratili u Srbiju, Dijana je bila u beloj venčanici - priča Vidan.

Seljak i - gotovo!

Godinama i godinama pre toga Vidan je po Srbiji bezuspešno sebi tražio ženu.

- Pre 25 godina ostao sam bez majke, tada mi je bilo tek 16, ostali smo samo otac i ja... Dvojica muškaraca u kući, muka živa... Kako nam je bilo, znamo mi sami. Ali, radili smo... Mislio sam, ako postanem domaćin, lakše ću se oženiti... Međutim, nije bilo šanse... Džak para možeš imati, možeš biti ne domaćin nego domaćinčina, džaba, samo pomeneš li selo, nijedna ovde neće ni da te pogleda. Ti si seljak i gotovo - opisuje Vidan svoje momačke muke.

Danas Vidan pred prostranom kućom, na desetak kilometara od Kosjerića, usred prelepog sela ima traktor, kola, motokultivator, prostranu štalu... Ispod 40 ari pod malinom, krave, dvadesetak ovca, svake godine on i otac ispeku po 1.700 litara prepečenice... Vidan rakiju godinama prodaje pod imenom „jastreb“, stvara svoju robnu marku, lep je i viđen momak, ali sve je bilo džaba...

- Nije bilo šansi da ovde nađem devojku koja bi došla da živi na selu. Već sam bio izgubio nadu da ću se ikada oženiti... Gledao sam ovde u selu kako se gasi jedna po jedna kuća, plašio se da će tako biti i sa našom, a onda sam čuo za devojke iz Albanije - priča Vidan.

Dijana je za sedam dana naučila prve reči srpskog jezika, Vidan je kupio i srpsko-albanski rečnik i već se sasvim dobro sporazumevaju... Svaki drugi treći dan čuje se telefonom sa svojima u naselju kraj Skadra...

- Najvažnije je da se mi već sada dobro razumemo, da smo slične duše... A sve ostalo će doći... Ono što me je kod njih u Albaniji oduševilo jeste koliko su jednostavni ljudi, koliko su i sa ono malo što imaju zadovoljni - kaže Vidan.

Pre sedam dana, one noći kad su doveli mladu, u kući se okupio komšiluk, najbliža rodbina, svi su plakali od sreće, stric Milan najviše:

- Gledao sam Vidana godinama... Dobar momak, vredan, pošten, radan, kao jabuka, kao zlatan dukat, a sam... Sad kad se oženio meni srce puno... Jesam plakao te noći, ali od sreće puste... - priča Milan.

Otac Milorad gleda sina i snahu, malo - malo pa pusti suzu.

- Ja sam sad zadovoljan evo od zemlje pa do neba... Samo da mi sin ne ostane sam... U duši mi lakše, spao mi veliki kamen sa srca... Sad mi Dijana donese ručak, a meni srce puno, samo što ne iskoči... Dobio sam volju za životom pa bi sad samo trčao i radio... I Vidanu sam rekao da je voli i poštuje, ko malo vode na dlanu da je drži... Nije ni njoj lako, daleko je od svojih, došla u tuđi svet... - teče Miloradova priča u toploj sobi kuće u Rudoj Bukvi.

Ima boga, da i on pogleda lepote Srbije i srpskih sela. Da Srbija ostane ziva

Super, cestitam. Valjda ce Albanke nauciti Srbe da vise cene i postuju zene i da napokon Srbi shvate da nisu sinovi ti koji produzavaju lozu nego zene koje radjaju decu. Muskarci su bez zena pustos, niko i nista. Cuvajte Dijanu kao malo vode na dlanu.

Nastavak na Glas javnosti...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Glas javnosti. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Glas javnosti. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.