Kako sam trenirao Badžu, Sentu i Gurija

Izvor: Večernje novosti, 13.Avg.2017, 13:03   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kako sam trenirao Badžu, Sentu i Gurija

Vuk Rašović, svetska džudo legenda, u dosad neispričanoj priči, prepletenoj životom njegovih učenika sa srpske scene. Svi su bili čudesno hrabri, posvećeni sportu i borci u svojim kasnijim pozivima. Ljudi lavovskog srca, gore u vatri emocija DRŽAVNU himnu svirali su mu dvadeset i jednom. Četrnaest puta dok je bio na tronu svetskih šampionata, a sedam puta na evropskim takmičenjima. Borac je sa najdužom aktivnom takmičarskom karijerom na planeti. I, ni u ovim godinama >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << života nema nameru da prestane da se nadmeće. To mu, na pogled običnog posmatrača, i ne priliči. Niko ne bi rekao da dobrano troši osmu deceniju. Prvi je počasni profesor u istoriji Beogradskog univerziteta. Poliglota. Jesenjinove stihove, od početka do kraja, govori na ruskom. Citira Džadžića, o Andriću. Patriotizam tumači: najpreče je sačuvati decu. A koliko je bogat, kaže: "Toliko prijatelja imam, smatrajte me sultanom od Bruneja". U zbirci medalja ima 59 zlatnih, 15 srebrnih i osam bronzanih. U spomenaru bogato sećanje na svoje učenike, kako kaže, čudesno hrabre, prave lavove koji su se potvrdili i kao borci u svojim kasnijim pozivima. Većina je tu, neki su se preselili u nebeski tim, a on poručuje: "Ako je pravde, onaj gore će, kad ja odem, da nam jedan kutak ostavi i za strunjaču". Ovo je do sada neispričana lična priča profesora Vuka Rašovića (77), svetske džudo legende, kroz koju se prepliću sudbine njegovih učenika, majstora ove viteške borilačke veštine. Ovo je priča iz koje se ni reč ne bi mogla izuzeti, a novinska stranica je nedovoljna da se svaka prenese. Zato našem sagovorniku prepuštamo da sam, u prvom licu, izdvoji do sada nekazano. - Džudo me je osvojilo jednog proleća, pre više od šest decenija, ma, i pre, pa vam mogu kazati da me slobodno smatrate dinosaurusom, na primer iz Sibira, ili sabratom prvih živućih iz našeg Lepenskog Vira. Gimnaziju sam završio u nekadašnjem Ivangradu, bio sam, stvarno, dobar đak. U sedamnaestoj sam već bio nastavnik... U bogu iza nogu, selo se zove Prekobrđe, predavao sam gotovo sve predmete: istoriju, lepo pisanje, francuski... samo mi je pevanje slabije išlo. Tako sam đake jedva naučio jedinu pesmu: "Pod Lovćenom zeleni se trava". - U Beogradu sam, posle gimnazije i nastavnikovanja u Podbrđu, upisao mašinstvo. Smatrao sam, imaće od čega da se živi. Apsolvirao sam, ali je džudo čudo. Ono me je vuklo i odvuklo. Sav sam se predao tom čudesnom sportu. I ne žalim. Iznegovao sam generacije učenika. Sjajni ljudi, hrabri momci... da su neki ostali u ovom sportu, možda bi im sudbina bila drugačija.TIM Radomir Kovačević, Senta Milenović i Zoran Žuža - Generali Radovan Stojčić Badža, Senta Milenković i Marinko Kresoje su bili moji učenici. Zbog Sente i Marinka sam dva puta sedmično putovao u Smederevo da ih obučavam. Kresoja je bio pravi primer časnog srpskog policajca, eto, malo ko zna, a ja potvrđujem, da je njegova porodica, u najtežim vremenima bila na čaju i hlebu, dok su drugi uvećavali svoju imovinu... Sa Badžom sam imao najprisniji odnos, bratski, ali samo dok nije postao šef policije. Distancirao sam se, tada, i to je potrajalo. Onda je do mene došla vest da Badža kaže: "Svi mi oči izbiše, zovu, svi nešto traže, samo mi se Vuk ne javlja". Oćutao sam. Ali, jednog dana zvoni telefon. "Znaš li ko je ovde", pita glas s druge strane. Ne znam, kažem. "Kako ne prepoznaješ, ti si barem pametan čovek". Kažem ponovo: Eto, ne znam, nije ovo pitanje pameti već sluha. Bio je to Badža. Malo je zastao, primetio sam da je uznemiren, rekao mi je: "Vuče, potreban si mi, plivam u vodi prepunoj pirana". Kada sam jednog petka, ujutro, kupio novine, sledio sam se. Na naslovnoj strani bilo je: "Ubili su Badžu". - Govorio sam mu na sahrani i poručio... Njegov kimono je bez ijedne mrlje. Pogledom sam obuhvatio ukopnike, visoke državne zvaničnike. Nisam tajio šta mislim. A mislio sam: Vi koji ste ga tako visoko podigli ili ga niste sačuvali, ili ste ga žrtvovali. - A Senta... Bio je vredan momak, mada smo se mi njegovi drugovi iz džudoa začudili da se tako visoko vinuo. Posle hapšenja Miloševića i odvođenja u Centrali zatvor, moj đak je ustuknuo. Ipak, verujem da ga je savest zbog toga pekla, jer je u toj porodici o čijoj je bezbednosti brinuo, bio prihvaćen kao član, kao najstariji sin. Siguran sam da ga je rana zbog Miloševićeve sudbine konačno razorila.Saša Đorđević, Goran Radosavljević i Ljuba Stanišić - Moji su đaci bili i Savo Subotić, danas poznati kardiolog, Petar Seferović, akademik, primarijus Branislav Stojanović, Srđan Janković... svi dosegli visok stepen majstorstva, a kada sam s njima krenuo u pripremu da postanu osvajači evropskih, svetskih i olimpijskih medalja, oni su bili dovoljno pošteni da kažu imamo druge životne aspiracije. Moj omiljeni đak, veoma talentovan, Milan Šarac, mi kaže: "Šampione, primljen sam na Pozorišnu akademiju", i otišao je. Neki su kod mene došli sa sedam godina, a otišli sa 37. Bolovao sam zbog njihovog odlaska, bolovao sa suzom skrivenom, ali nisam imao pravo da ih zadržavam. Tuga bila, tuga prošla, sad kad sretnem akademika Seferovića, šalim se: E, moj Pero, da si u džudou ostao, danas bi bolje živeo, sada si samo akademik. - Peca Stanišić, beogradski student, bio je višestruki šampion Jugoslavije i peti na prvenstvu sveta. On je 1992. otišao u Kanadu. Sećam se tog rastanka. Meni suze teku dok ga ispraćam. Da mu kažem: Nemoj, ostani... a istovremeno mislim ako ga pokupe u odvedu u neki rov, u rat u kome nismo učestvovali, pa da na duši nosim njegovu mladost, život... ne. Za mene je patriotizam sačuvati decu. Drugu formulu ja ne znam. - Proputovali smo, reprezentacija i ja, čitav svet, obišli, što se kaže, zemaljsku kuglu. Jugoslovenski, srpski džudo bio je ponos nacije. Poštovali su nas i u celom svetu, dočekivali i ispraćali ovacijama. Za vreme bivše Juge, može se reći jedne zaista ozbiljne države, našu reprezentaciju pre podne je svečano primio gradonačelnik Istočnog Berlina. Po podne, prvi čovek Zapadnog Berlina, i to se sve dogodilo u jednom danu. Bili smo i ostali džudo sila. To je onaj osećaj koji sada greje moje srce i pokreće telo. A dokle će, to samo onaj gore zna. SAD BIH ZAPLAKAO - PRE mesec dana, nema više, Udruženje đaka beranske gimnazije, i predsednik udruženja Vuk Ognjanović, nekadašnji guverner Narodne banke, priredili su mi u Beogradu veče kao najboljem đaku prve generacije posleratne gimnazije. Bilo je tako dirljivo da bih i sad zaplakao. Ne zbog toga što sam osetio to poštovanje, već koliko je na tom okupljanju bilo uglednih ljudi u svom poslu. I koliko ih je iznedrila naša gimnazija, ali i čitav kraj oko manastira Morača. VOJNIK I VITEZ - I GENERAL policije Goran Radosavljević Guri, bio je moj odličan učenik, nažalost, nije bio takmičar. Školovanje ga je razdvojilo od sasvim sigurno blistave takmičarske karijere. Meni je drago da se, u životu, potvrdio kao dobar čovek. Verujem da mu je ovaj plemeniti sport, barem u deliću njegovog kasnijeg puta, pomogao da bude ratnik i vitez. Zašto džudo pomaže? Zato što se u ovom sportu bore ljudi lavovskog srca izgarajući u vatri emocija.Rašović sa sparing partnerom KOD MILOŠEVIĆA, NA KANABETU - NAŠA reprezentacija se vratila sa zlatnom medaljom, bilo je to veliko svetsko takmičenje, a Danko Pantić, student osvojio šampionat sveta. Tada nam je ministar sporta Vladimir Cvetković javio da će nas primiti Milošević. I, otišli smo. Predviđeno je bilo da se zadržimo 20 minuta, a ostali smo više od sat i po. Sloba je posebno poštovanje pokazao prema Danku, s njim ponajviše razgovarao, s iskrenim uvažavanjem za jednog mladog čoveka koji postiže rezultate i školujući se i trenirajući. Taj snimak su emitovale televizije. I meni se, odmah posle priloga, javlja otac. Kaže mi: Sad kad sam te video na onom Slobinom kanabetu, vidim da nisi uzalud gubio vreme. Milošević je bio, mislim da je i ostao, duboko poštovan među srpskim porodicama na severu Crne Gore. Radovan Stojčić Badža; "Inspektor " Bata Živojinović I GLUMCI VOLELI OVU VEŠTINU - MILOŠ Žutić, među glumcima, najviše je bio opsednut džudom. Zvao me je u pozorište kad god je trebalo da se neka uloga nadogradi snagom i veštinom. Dragan Nikolić je priželjkivao da savlada ovu borilačku veštinu, ali je odustao. A Bata Živojinović, čudo jedno, kad se pripremao za "Inspektora", morao je da vežba. Ja ga podučavam, a on, kakvog ga je bog dao, eto ti ga zorom u salu, otvori vrata i drekne otud: "Vučino, oćemo li i danas da se bijemo? Ajde, kreni". Sad, kad se setim, mogu da kažem da vitalnijeg tela nema, kakvo je bilo kod tog divnog čudaka.

Nastavak na Večernje novosti...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Večernje novosti. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Večernje novosti. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.