Izvor: Nezavisne Novine, 09.Nov.2016, 11:03   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Amir Or: Na ljudima je da shvate da su u zamci

Suština je da čitaoci mogu da prilagode poeziju svojim životima. Ja pišem za čitaoce, a ne za kritičare. Zapravo, činjenica je da je dobar kritičar prvenstveno zaista pažljiv čitalac, smatra Amir Or, izraelski pjesnik, esejista, urednik i prevodilac svjetskog renomea.

Impresivna biografija ovog književnika počinje studijima filozofije i uporedne religije na Univerzitetu u Jerusalimu, gdje je kasnije i predavao starogrčku religiju. Predavao je poeziju na univerzitetima >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << u Izraelu, Velikoj Britaniji i Japanu. Osnivač je i urednik izdavačke kuće "Helikon", ali i festivala poezije "Šar", osnovanog u središtu izraelsko-palestinskih sukoba.

Banjalučka publika će imati priliku da ga upozna i čuje večeras, s početkom u 19 časova, u Kulturnom centru Banski dvor, gdje će mu biti uručena nagrada "Evropski atlas lirike", koju dodjeljuje izdavač "Kuća poezije". Tim povodom, a pred sam dolazak u grad na Vrbasu, Or je u intervjuu za "Nezavisne" govorio o stvaranju poezije u zaraćenim uslovima, čitalačkoj publici, ali i obrazovnom sistemu.

NN: Književnica Fiona Sampson smatra da ste pjesnik koji je trenutno na vrhuncu slave i stvaralačke snage. Poput nje, i mnoge Vaše kolege pisci na našim prostorima misle to isto. Šta je to što pokreće Vaš kreativni angažman?

Or: Pa, zahvalan sam Fioni Sampson i ostalim kolegama što imaju takvo mišljenje o meni, ali ta neka vrsta visokog poštovanja i velikog pouzdanja može vas ubiti kao pisca. Uvijek nastojim da sam sebe posmatram kao početnika, da pišem pjesme koje ne znam, a ne onu vrstu pjesama koju već znam. Za mene je poezija konstantna avantura u nepoznata predjela svijesti, iskustva i ekspresije.

NN: U Banjaluci ćete prvi put gostovati zahvaljujući nagradi "Evropski atlas lirike". Koliko se radujete svakom novom gradu koji upoznajete, ali i prilici da proširite svoju čitalačku publiku?

Or: Za mene je poezija prvenstveno dijalog, i moji čitaoci su moji istinski drugari i pratioci u tome. Istina je, moji čitaoci još ne odgovaraju na moje pjesme tako što će mi poslati odgovor, ali za mene je to još dijalog. Jer, ako napišem "listovi padaju u jesen", to je suvoparna, naučna činjenica. Ali, ako napišem "list je pao na ogradu, i zaspao tamo, poput mene", to je poezija. Sada neko može zamisliti samog sebe kao list i sjetiti se dana kada je otpušten sa posla. Drugi će pad lista poistovjetiti sa danom svog razvoda. Jer, suština je da čitaoci mogu da prilagode poeziju svojim životima. Ja pišem za čitaoce, a ne za kritičare. Zapravo, činjenica je da je dobar kritičar prvenstveno zaista pažljiv čitalac.

NN: Zanimljivo je, ili bolje reći hrabro, da ste u središtu ratnih sukoba pokrenuli školu poezije. Kako su na to gledali političari i jedne i druge sukobljene strane? Da li je kod Vas ili polaznika škole bilo straha?

Or: U suštini, to je tada bilo nešto nadrealno. U pozadini jevrejsko-arapskog sukoba godinu za godinom se okupljalo 16 ljudi, koji su zajednički pisali i prevodili pjesme. Ja sam uspostavio i arapsko-hebrejsku školu poezije i festival poezije "Šar" baš kad je izbio palestinski ustanak, dakle bio je to period političkog nemira, kao i period preispitivanja identiteta i pripadnosti, u vezi sa stvarnom suštinom izraelskog društva. Smogao sam snage da spojim kulturne svijetove na skupovima gdje su se pokretala pitanja, na koja se odgovaralo pisanjem, dijalogom i uzajamnom kreativnošću. Upravo zato nije čudno što su učesnici ovih skupova, časova poezije, opisivali ih kao "jedino ostrvo razuma" u svemu tome.

NN: Kakva su u takvim uslovima bila razmišljanja polaznika škole, da li im je zaista bilo do poezije?

Or: U to vrijeme teroristički napadi i vojne odmazde su bili naša svakodnevica. Za mene je ovo bila jedna vrsta "staklene bašte" usred suše ili oluje. Bilo je to čudno i za učenike, polaznike škole poezije. Možete li zamisliti kako je to izgledalo? Zamislite samo arapskog učenika koji je odrastao u izbjegličkom kampu u Nablusu kako prevodi pjesme svojih jevrejskih kolega, i obratno. Ovaj proces uzajamnog dijaloga zadirao je sve dublje i dublje u srca i umove svih učesnika, polaznika škole. Da li su pričali o političkoj situaciji između ovih poetskih radionica? Naravno da jesu, ali nisu razgovarali kao Jevreji i Arapi, već prvenstveno kao ljudska bića i kao pjesnici koji su dijelili slične ili iste poetske interese. Iskustvo mi je pokazalo da kad sukob nije glavna tema, onda ljudi mogu pronaći toliko toga zajedničkog i sklopiti dugotrajna prijateljstva, te zajednički pokrenuti nove projekte. Jer, činjenica je da su pjesnici veoma često ti koji govore ispred svojih društava, oni su kao glasnogovornici, koje mnogi čuju. Zato sam im i govorio: "Samo prenosite dalje", što su mnogi i poslušali.

NN: Šta i koliko pjesnička riječ može da promijeni u svijetu ili bar na šta može da utiče?

Or: Pjesnik može da izgleda drugima kao neko ko samo sjedi i "sanja", ali činjenica je da pjesnici stvaraju direktno, sa najprimitivnijim materijalima, u tom mentalnom metežu života i mogućih realnosti. Pjesnik ima tu ogromnu ulogu u bogaćenju današnjice i stvaranju sutrašnje realnosti. Dan po dan, mentalno stvarajući nove realnosti budućnosti, pisac zapravo stvara i sprovodi jednu mirnu revoluciju. Uzdizanje kulture može se direktno mjeriti brojem ljudi koji rade u oblasti književnosti i umjetnosti, generalno.

NN: Jednom prilikom ste kritikovali obrazovni sistem govoreći da on stvara inženjere, ali ne humaniste. Čini se da je situacija po tom pitanju slična u cijelom svijetu. Postoje li još zdravorazumski umovi koji se mogu oduprijeti ovakvom sistemu?

Or: Biti funkcionalan u jednom društvu nije tako loša stvar. Međutim, ako čovjek postane poput robota, funkcionalna komponenta u ekonomskoj mašini i ništa drugo, lišen intelektualnog i duhovnog sadržaja, onda je to degradirajuće za svako ljudsko biće. Ljudi tako postaju robovi ekonomskog sistema i njihov život je dosadan i besmislen. Do samog kraja taj sistem ne želi od vas da mislite, ili osjećate, on želi da čak i u slobodno vrijeme gledate telenovele, igrate kompjuterske igrice i izlazite na glasanje svakih nekoliko godina. Na samim ljudima je da shvate da su u zamci i moraju se oduprijeti tom ropstvu. Dakle, na ljudima je da razmišljaju i osjećaju sami za sebe.

Nastavak na Nezavisne Novine...