Izvor: Politika, 03.Maj.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vrsni posmatrač događaja ljudi
Njeno djelo je dugotrajno literarno svjedočanstvo budne i radoznale intelektualne svijesti o iskušenjima velikih događaja u malom narodu
U pripovijeci "Veliko disanje", jednoj od pripovijedaka koje je Jara Ribnikar objavila u ovom milenijumu, jedan od junaka pita drugoga: "Ima li ovaj život uopšte smisla?" a drugi, žena, odgovara: "Život", nasmejala se, "to mu je smisao. Smisao je život". U ovom potvrdnom odgovoru mogućno je otkriti onu trajnu i neprikosnovenu potrebu >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Jare Ribnikar da se, i pored svekolikih iskušenja, ma koliko teških i dramatičnih, dopre do onih duhovnih prostora u kojima je individualna ljudska sudbina, očovječenje čovjeka, u skladu sa kolektivnom sudbinom. U tom permanentnom procesu čovjek se neprekidno opredjeljuje i lično doprinosi kakvoći života koji živi. A granične situacije pojedinca, izazvane kolektivnom sudbinom, stalni su izazov za odgovore koji imaju ne samo individualne već i socijalne, pa i političke implikacije. Život je nepredvidiv.
Iako je literarnu karijeru počela kao pjesnikinja, pod pseudonimom Dušanka Radak, Jara Ribnikar je u imaginativnoj prozi, a pisala je pod uticajem moderne američke literature, posebno Sol Beloua, kao izrazito urbani pisac, pronašla onu vrstu literarnoga iskaza koji će najvećma iskazati one posebnosti ljudske sudbine, uslovljene erosom, koje su u neskladu sa svakodnevnim društvenim normama. U našu pripovjedačku literaturu Jara Ribnikar je unosila vibrantnost pri tumačenju svijeta i života, za razliku od proze poslije Drugoga svetskoga rata, koja se je bila posjednuta neposrednim društvenim događajima i time, poučena Isidorom, Andrićem i Matićem, s kojima se i družila, i sebi otvarala mogućnosti za otkrivanja i tumačenja složenijih i tajanstvenijih životnih situacija. U tom smislu, roman "Jan Nepomucki" inspirisan sudbinom njenoga oca, Emila Hajeka, literarno je svjedočanstvo o dobu u kojemu je glavni junak živio, u prvoj polovini 20. vijeka, koliko i o sudbini glavnoga junaka, jer se događaji oko Drugoga svjetskoga rata u građanskoj srednjoj Evropi prenose i na Balkan, pa se isprepliću do te mjere da će u našoj sredini imati implikacije snažnog i radikalnog društvenog prevrata.
Međutim, tek prostori dokumentarne proze od one vrste u kojima sam pisac postaje glavni junak pripovijedanje, autobiografske literarne vokacije, kao što je, na primjer, vanredna knjiga Borislava Pekića "Godine koje su pojeli skakavci", otvaraju nove mogućnosti za opsesivne teme Jare Ribnikar, za odnos opšteg i posebnog u ljudskoj sudbini, s jedne strane, a sa druge prožimanje različitih ljudskih sudbina i shvatanja u formiranju kolektivne svijesti u okruženju pisca. A pošto se Jara Ribnikar kretala u krugovima i političke i intelektualne elite i u Jugoslaviji, pa i u Evropi i svijetu, zahvaljujući i PEN klubu čiji je bila predsjednik u Srbiji, i poslovima koje je obavljala, i u toku Drugog svjetskog rata i poslije njega do kraja vijeka, koji su bili i izdavački, društveno-politički, ali i sasvim lični i porodični, njeno višetomno djelo "Život i priča" autentično su i uvjerljivo svjedočanstvo o ljudima s kojima se sretala u svom dugom i zanimljivom životu. "Život i priča" je, prije svega, literarno svjedočanstvo o dobu i događajima na način kako ih je vidjela ovaj svjedok–pisac, sa detaljima visprenog posmatrača i bezazlenoga tumača, pri čemu je detalj bitan, i lični doživljaj bez potrebe da se daju konačni i apodiktični sudovi. Ali, upravo opserviranje detalja u svjedočenju Jare Ribnikar ukazuje na bitne osobine ličnosti o kojima razmišlja i kojih se sjeća. U toj selektivnosti pri izboru detalja, ili je to možda osobenost Jare Ribnikar kao pisca, mogućno je uočiti njenu trajnu težnju da svjedoči sasvim lično.
Za čitaoce ove spisateljice, a prevođena je i na male i ne velike jezike, na jezike malog i velikog uticaja, ostaje njeno djelo kao dugotrajno literarno svjedočanstvo jedne budne i radoznale intelektualne svijesti o iskušenjima velikih događaja u malom narodu ali i velikih ideja humanističke tradicije koje se očituju u malom narodu.
Jara Ribnikar je literarni svjedok burnih događaja kod nas, od Prvog svjetskog rata pa do ovoga posljednjega u 20. vijeku, od Oktobarske revolucije do pada Berlinskog zida, a i vremena hladnoga rata, ali je i učesnik, tako da njena svjedočenja i literarna svjedočanstva o nedaćama našega naroda od stvaranja Jugoslavije do njenog raspada, unutar društvene elite, i kulturne i političke, a pripadala je građanskoj ljevici međuratnog Beograda, učestvovala u Narodnooslobodilačkom ratu i antifašističkom pokretu, sa onom nadom o kojoj je pisao Ernst Bloh, koga je i lično poznavala, u boljitak čovječanstva, u socijalnu pravdu, u moć duhovne elite.
Možda je tome najvećma doprinijela njena antimoralistička priroda otvorenog poimanja života kao najviše ljudske vrijednosti. Moralizam je za nju imao klasnu obojenost, i sa liberalne, i sa konzervativne, strane pogleda na svijet i život. U posljednjem periodu svog dugovječnog i plodnog života izabrala je kao purgatorijum transcendentalnu meditaciju za oslobađanje od depresivnih sjećanja na sva iskušenja koja je prošla od djetinjstva do starosti. Pišući knjigu o tome duhovnom fenomenu istočnjačke mudrosti, Jara Ribnikar je svjedočila i o tome da joj je ta vrsta očišćenja ne samo produžila trajanje, već da je omogućila da njena uvjerenja o životu kao jedinom smislu postojanja ostanu sakrosanktna. Iako su njene žudnje za popravkom života marginalizovane vijekom u kojem je živjela, užasima fašizma i staljinizma, a i dominacijom novog svetskog poretka, Jara Ribnikar je vjerovala u postojanost čovjekovoga života. Ono destruktivno i demonsko u ljudskoj prirodi treba poništavati dobrim i kreativnim.
Možda joj zaista treba povjerovati: "Smisao je život".
Vuk Krnjević
[objavljeno: 03.05.2007.]
