Izvor: Blic, 14.Nov.2008, 08:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ropstvo patrijarha Gavrila
Patrijarh srpski Gavrilo Dožić, koji je i u Prvom svjetskom ratu tamnovao tri godine, i u Drugom je robijao više od četiri godine i osjetio čak i strahotu konc-logora Dahau.
Istoga dana kada su kralj Petar i njegova pratnja pobjegli iz Ostroga put Nikšića, u Gornji ostroški manastir je došla njegova svetost, patrijarh srpski Gavrilo Dožić sa ličnim sekretarom, sinovcem Dušanom Dožićem i pratiocem Milutinom Popovićem. On je koji dan prije toga stigao iz >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Beograda u Donji ostroški manastir.
„Idite vi, đeco”
„Ostao je ovdje i na konak - sjećao se svojevremeno iguman Serafim Kašić - a sjutradan je vazdan šetao ovim platoom ispred manastira, zagledan niz Bjelopavlićku dolinu kao da nekoga čeka. Šeta uglavnom sam, ćutke, smrknuta lica i tek gdjekad nas ponešto upita. U suton pred manastir rupiše tri mlada oficira u pilotskim uniformama. Smjerno stupiše pred patrijarha, vojnički salutiraše i onda mu jedan saopšti:
- Vaša svetosti, njegovo veličanstvo kralj je odlučio da se pred naletom osvajačkih hordi skloni i sa vladom privremeno ode iz otadžbine, pa vas poziva i moli da krenete za njim, avion vas čeka u Nikšiću...
Patrijarh za trenutak zastade začuđen, a onda odlučno odgovori:
- Idite vi, đeco, i srećan vam put! I pozdravite milostivoga kralja našega i zafalite mu na brizi i pažnji. I kažite mu da ja ne mogu ostaviti svoj narod na milost i nemilost nemilosrdnicima, da je pastiru mjesto uz stado i kad navale čopori gladnih vukova...”
Osjećajući da su se nad Jugoslaviju i njen mučenički narod nadvili crni oblaci i sluteći da se priprema veliko zlo, patrijarh Dožić je, inače, odmah po dolasku u Ostrog, 12. aprila 1941. u manastirskoj „spomenici” zapisao:
„Molim se Bogu i Sv. ugodniku njegovom Vasiliju Ostroškom i svima svetiteljima da Bog sačuva naš mučenički narod u ovim teškim i ljutim vremenima i da svevišnja sila božja izbavi cijelo čovječanstvo od užasnih iskušenja i nesreća koje ga toliko nemilosrdno pritiskaju i upropašćuju. Patrijarh srpski Gavrilo”.
Patrijarh Gavrilo je ostao u Ostrogu i po cio dan na nogama iščekivao nove vijesti. A one su stizale sve crnja od crnje, sve dok jednog studenog, kišovitog jutra, 25. aprila 1941, u svetilište nijesu rupili Njemci i nemilosrdno ga izvukli na kišu. Tu mu se jedan oficir gestapovac unio u lice i zajedljivo upitao:
- To li je taj vlaški pop koji je objavio rat velikom Rajhu!?
Njemci su očigledno dobro znali za patrijarhov govor preko „Radio Beograda” 27. marta 1941. godine, uperen protiv potpisivanja i pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, plamenu besjedu koja je digle na noge ne samo Beograd i prisilila Hitlera da se okrene Balkanu i za 37 dana odgodi napad na Rusiju (što je, kako će se ispostaviti, bilo možda presudno i za konačni ishod Drugog svjetskog rata).
A patrijarh Dožić je tada, pored ostalog, rekao i ovo:
„Ponizimo se svi pred Bogom i uspravimo pred ljudima...! Ako je živjeti, da živimo svi u svetinji i slobodi! Ako je mrijeti, da umremo svi za svetinju i slobodu...!”
Dugo tamnovanje
Sem što su opljačkali svetilište i ponijeli sve što se ponijeti moglo, od zlata, ogromne količine papirnog novca i raznovrsnih drugih dragocjenosti, do hrane i pića, Njemci su tog dana iz Ostroga u zatočeništvo poveli patrijarha Gavrila, njegovog sekretara Dušana Dožića i igumana ostroškog Leontija i preko Sarajeva i Zagreba ih doveli u Beograd. Tu su ih razdvojili - Leontija i Dušana Dožića na jednu, a patrijarha Gavrila na drugu stranu. On je dugo potom bio konfiniran u manastirima u Rakovici i Vojlovici kod Pančeva, zajedno sa vladikom Nikolajem Velimirovićem.
Odatle je odveden u internaciju. Pored ostalih konc-logora, robovao je i u zloglasnom Dahau i bio jedini velikodostojnik srpske pravoslavne crkve koji je preživio pakao tog nacističkog mučilišta (Gavrilo Dožić je, inače, tri godine tamnovao i u austrougarskim logorima za vrijeme Prvog svjetskog rata). Sve u svemu, samo tokom Drugog svjetskog rata promijenio je 12 tamnica i robovao ravno četiri godine i 12 dana.
Pismo Josipa Broza Tita
Poslije Drugog svjetskog rata i oslobađanja iz nacističkog ropstva nije se odmah vratio u otadžbinu, a kad se na to ipak odlučio, Tito mu je 30. avgusta 1945. godine lično uputio pismo dobrodošlice:
„Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom gospodinu Gavrilu Pozdravljam Vašu odluku da se nakon tolikih patnji i stradanja vratite u svoju domovinu Jugoslaviju. Mi smo i očekivali takvu vašu odluku, iako su neprijatelji naše zemlje uporno širili suprotne vijesti. Preporođena Jugoslavija koja iznad svega cijeni slobodu savjesti i mišljenja prima Vas sa velikom zahvalnošću.
S odličnim poštovanjem, maršal Jugoslavije, J. B. Tito”
Patrijarh se, međutim, u Jugoslaviju vratio tek u decembru 1946. jer se u Karlovim Varima u Čekoslovačkoj dugo liječio i oporavljao od posljedica tamnovanja. Njegovom narušenom zdravlju, nažalost, nije bilo lijeka - umro je naprasno u noći između 6. i 7. maja 1950. godine i sahranjen u Sabornoj crkvi u Beogradu između srpskih kneževa Miloša i Mihaila Obrenovića.
Sutra: Sanduk zlata za Pavla Đurišića (6)
KNJIGA USKORO U PRODAJI
