Izvor: Vaseljenska TV, 19.Sep.2017, 16:01

Čiji je Vladan Desnica?

Nedavno, 4. marta, 2017. godine se navršilo 50 godina od smrti Vladana Desnice jednog od najvećih naših književnika. Pisca koga Hrvati predstavljaju kao svoga. Oni svojataju mnoge znamenite ličnosti kao na primer Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Andrića …, a njega, Desnicu više nego ikog!? Kako, zašto i od kada je Desnica hrvatski pisac?
Godišnjice, pogotovo “okrugle” su prilika da se javnost podsjeti na neku važnu ličnost. A Desnica to svakako jeste. Međutim u Srbiji je >> Pročitaj celu vest na sajtu Vaseljenska TV << ova godišnjica prošla nezapaženo. Doduše ovdje se dužna pažnja nije posvetila ni Njegošu, pa zašto bi onda Desnici!
Za razliku od Tesle kome poklanjamo dužnu pažnju, a naši zvaničnici ga proglašavaju i srpskim i hrvatskim naučnikom Desnica se i ne spomnje. Na Kalemegdanu gdje su biste svih najznačajnijih srpskih pisaca Desničine nema, a nema nigdje ni ulice sa njegovim imenom. To nam ni malo ne služi na čast. Doduše, ni Hrvati koji ga toliko prisvajaju nigdje mu nisu podigli spomenik, ni u Zagrebu , ni u Zadru, ali su zato porušili jedini postojeći u njegovom Islamu Grčkom! Velikom jugoslovenskom piscu spomen bistu podigla je siromašna srpska opština Benkovac i mjesna zajednica Islam Grčki 1984. godine na inicijativu nekolicine javnih i kulturnih radnika Dušana Starevića, Svete Borka, Nenada Kosovića, Milorada Savića u njegovom Islamu Grčkom. Bistu je uradio akademski vajar benkovčanin Nikola Košević.
Stota godišnjica njegovog rođenja 2005. godine obilježena je u Biblioteci grada Beograda, izložbom, naučnim skupom i knjigom “Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola” – Razgovori sa Vladanom Desnicom. Sve to u organizaciji tadašnjeg upravnika Biblioteke Jovana Radulovića. Poznati književnik je zajedno sa dr. Stankom Koraćem priredio izabrana dijela Vladana Desnice u četiri knjige 1993. godine. 2001. godine Radulović je priredio knjigu pod nazivom “Progutane polemike”. To su Vladanovi tekstovi upućivani raznim redakcijama novina i časopisa kao odgovori na žestoke napade najznačajnijih hrvatskih kritičara, a koje nijedna redakcija nikada nije objavila.
Hrvati koji svojataju Desnicu organizovali su proljetos okrugli sto u Splitu na kojem su predstavljeni zbornici radova “Split i Vladan Desnica od 1918.- 1945.” I “Split i Vladan Desnica od 1918-1945; umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike” (900 stranica!), radovi sa Desničinih susreta održanih u Splitu 2014. i 2015. godine.
On potiče iz najuglednije srpske porodice iz Dalmacije. Po ženskoj liniji potomak je čuvenog uskočkog serdara Stojana Jankovića opjevanog u junačkim narodnim pjesmama čije Dvore u Islamu Grčkom su Desnice i nasljedile. Njegov djed Vladimir, otac Uroš i stric Boško su poznati Srpski politički prvaci.
Vođene su mnoge polemike oko toga čiji je on pisac. Desnica je rođen 1905. godine u Zadru u tadašnjoj Austrougarskoj. U Dalmaciji je živio sve do 1945. godine izuzev u vremenu od 1927-1930. godine koje vrijeme je proveo na studijama u Parizu i u Zagrebu. Na Sorboni je slušao predavanja iz prava, filozofije i književnosti, a u Zagrebu je diplomirao pravo 1930. godine. U Hrvatsku, (Narodnu Republiku), u Zagreb, Desnica dolazi tek 09.05.1945. godine i to u partizanskoj uniformi. Ovo je značajno zbog toga što će sve do kraja svog kratkog života u Hrvatskoj sloviti kao četnik i vojvoda. To je i aluzija na njegove slavne pretke. Ali, oni nisu bili četnici već uskoci i nisu bili vojvode već serdari. Vrhunac tog spočitavanja da je četnik i vojvoda desio se u Sarajevu septembra 1961. godine na Kongresu književnika kad ga je zadirkivao Gustav Krklec. U jednom trenutku Vladan ga je udario šakom u sljepočnicu. Bio je to do tada neviđen skandal. Ujutru je hrvatska delegacija zapretila da će napustiti Kongres ako se prema Desnici ne preduzmu drastične mjere. Ako je Desnica hrvatski pisac, a oni kažu da jeste, valjda je bio u delegaciji Društva književnika Hrvatske, pa kome su se oni obraćali za svog člana delegacije? Incident su izazvali i Krklec i Desnica, obojica hrvatski pisci. Ili su oni znali da on nije njihov? Zahvaljujući Krležinom autoritetu koji je tada bio predsjednik Saveza odustali su od te namjere. Tadašnja štampa je to prećutala. Samo je „Jež“ to prokomentarisao u svom stilu da je na Kongresu pisaca Vladan Desnica postao Vladan PESNICA. Vidili smo da je Desnica došao u Zagreb u partizanskoj uniformi (9. maja 1945. godine) a sada da vidimo gdje je bio Krklec za vrijeme rata. Bio je urednik u listu “Graničar” koji je izlazio u Zemunu, koji je tada bio u NDH i predsjednik Hrvatskog veslačkog kluba “Galeb”. U “Novoj Hrvatskoj” Zagreb, broj 76. Od 30. marta 1943. godine pod naslovom “Odluke Državnog vođe športa“ stoji: “Imenujem Ustašu Gustava Krkleca Predsjednikom Hrvatskog veslačkog kluba “Galeb” u Zemunu.” Možda Krklec i nije bio ustaša po ubjeđenju, ali skojim pravom on ikoga može prozivati za držanje u vrijeme rata, pogotovo Desnicu.
Za njih smo svi mi četnici ma šta god pod tim pojmom oni podrazumjevaju. Sigurno ništa ljepo ni plemenito. Taj njihov stav predstavlja istorijsku vertikalu.
Nijedan pisac u bivšoj Jugoslaviji nije toliko napadan kao što su hrvatski dežurni kritičari napadali “svog” Desnicu. Njegov prvi roman “Zimsko ljetovanje” je napadnut od strane glavnog hrvatskog kritičara Jože Horvata samo tri-četiri dana nakon što je knjiga izašla (u Zagrebu) Joža Horvat žestoko napada knjigu u Beogradu!!! (“Književne novine”). Postavlja se pitanje kad prije je pročitao knjigu, napisao tekst, poslao ga u Beograd? I kad je list (“Književne novine”) bio zaključen? Očito je da je njegov tekst pisan prije izlaska knjige iz štamparije?! To znači da je on čitao roman u rukopisu! Zašto? Čemu tolika žurba?
Beogradske (srpske) “Književne novine” napadaju srpskog književnika iz Zagreba, a knjiga još nije ni stigla u Beograd!
Zar se nije mogao prećutati jedan loš (ako je loš?) roman jednog anonimnog pisca? Ili možda Vladan Desnica nije bio anoniman? Možda baš zato što je DESNICA? Za razliku od tada svemoćnih hrvatskih kritičara, koji pokušavaju da Desnicu obeshrabre i književno potpuno ućutkaju, Veljko Petrović i Aleksandar Tišma imaju veoma dobro mišljenje njegovim djelima. Rječ je o „Zimskom ljetovanju“ i knjizi pripovjedaka „Olupine na suncu“, Zagreb 1952 .godine. „Olupine…“ su potpuno prećutana knjiga. Vjekoslav Kaleb se postarao da u Zagrebu ni u jednom listu ni časopisu nebude objavljena recenzija. Pravu uzbunu u Zagrebu izazvaće recenzija (pozitivna) Mirka Žeželja u „NIN“-u. Sad je i kritičar Žeželj postao predmet oštre kritike! A te iste „Olupine…“ su dobile nagradu Saveza književnika Jugoslavije kao najbolje djelo u 1952. godini ! Hrvatski član žirija (I. Dončević) se ogradio od ove odluke. I još nešto. Ona je izašla u izdanju Matice hrvatske, a nije registrovana u njenom „Bibliografskom biltenu“! Ta(kva) „greška“ nije se desila nikome i nikad. Treba li posebno naglašavati gdje su sada i Desnica, i V. Petrović i A.Tišma. Oni to jest njihova djela ostaju nešto najvrednije u našoj književnosti, a gdje su sada ti razni horvati, dončevići, frangeši, franičevići i njihova (ne)djela?
A sada da vidimo ko su Desnice:
Djed Vladimir, veleposjednik dugogodišnji predsjednik opštine u Obrovcu bio je član Dalmatinskog sabora i Carevinskog vijeća (u Beču). Bio je najangažovaniji član odbora za pomoć srpskim ustanicima u Crnim potocima 1875. godine. Jedan je od osnivača i stubova Srpske stranke na primorju i novina “Srpski list/glas” koji je pokrenut 1879. godine. Veoma ugledan i poštovan u cijelom Srpstvu. To najbolje ilustruje podatak da je Knjaz Nikola tražio njegovu podršku kad je odlučio da se kruniše za Kralja Crne Gore. I nije je dobio. Desnica mu je odgovorio da ”nama Srbima ne trebaju dva Kralja”.
Otac Uroš Doktor prava ugledni član Srpske stranke. Sudjelovao je zajedno sa ocem u donošenju čuvene Zadarske rezolucije donešene 1905. godine. U Zadru je 1914. godine pokrenuo o svom trošku “Naš list” koji se zalagao za slavenstvo Zadra. U toku Prvog svjetskog rata bio je nterniran zajedno sa bratom Boškom u Italiju. Bio je predsednik Dalmatinske vlade, poslanik u narodnoj skupštini i senator. Pripadao je Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića i bio njen predsednik za srez Benkovac. Posle govora Stjepana Radića u Šibeniku 1926. godine na njegovu inicijativu Dalmatinski Radikali su donjeli odluku da se raskine sporazum Radikala i HSS-a.
Vladan sa ocem pokreće u Splitu 1934. godine vlastitim sredstvima “Magazin sjeverne Dalmacije” ćirilicom, tako nastavljajući tradiciju “SRBSKO-DALMATINSKOG MAGAZINA” iz 1836. godine koji je uređivao Božidar Petranović. Petranovićev “SRBSKO-DALMATINSKI MAGAZIN” baštini tradiciju “SERBSKO-DALMATINSKOG MAGAZINA” iz 1768. godine, najstariji književni časopis u Srba koga je uređivao Zaharije Stefanović Orfelin u Zadru. Tu Desnica objavljuje svoje prve književne radove: pripovjetku “Životna staza Jandrije Kutlače” i dva eseja: o pjesniku Mirku Koroliji i o Dositeju Obradoviću. ČIJI JE ON TADA PISAC? Hrvatski zasigurno nije. Dolaskom komunista na vlast 1945. godine nastaju (proglašavaju se!) nove nacije i nove književnosti. Republičke. Najistaknutiji književnici iz Crne Gore, i iz Bosne i Hercegovine (Meša Selimović, Andrić, Lalić, M.Bulatović…) ne pristaju na to. Hrvati Desnicu ne svojataju odmah. Kad ga nisu mogli slomiti, oni ga posle “Proljeća Ivana Galeba” jednog od najvećih dijela jugoslovenske književnosti počinju svojatati. Desnica je proglašen “GRANIČNIM” piscem!? Sa čime (ili sa kime) se to on graniči? Koji su još granični pisci? I ima li ih uopšte? Hrvati od 2005. godine organizuju manifestaciju DESNIČINI DANI. Prvi Desničini dani su trebali da se održe krajem oktobra 1990. godine u Topuskom!? Zašto baš tamo? Kakve veze ima Desnica sa Topuskim? Zamišljeni su za “prožimanje” kultura. Srpske i hrvatske. Kakvo je to prožimanje sada (od 1995. godine) kada Srba tamo više (i) nema? Ili baš zato!?
Na nedavno održanom skupu u Splitu povodom 50 godišnjice Desničine smrti analiziran je i “slojevit” identitet tog pisca budući da mu je, kako je rečeno otac bio Srbin, a majka Hrvatica. Ko još ima “slojevit” identitet, Ruđer Bošković možda.
Otac mu je bio Srbin, a majka Talijanka i nije “slojevit” već čisti “hrvatski” naučnik. Da li Ivo Andrić i Ivo Ćipiko imaju “slojevit” identitet? Oni su srpski pisci iako su im oba roditelja rimokatoličke vjeroispovjesti. Majka Vladana Desnice, Fani, potiče iz stare bokeljske porodice. Da li zato što je rimokatolkinja je i Hrvatica ? Tada sigurno u Boki Kotorskoj nije bilo Hrvata, već samo Srba rimokatolika. Od 1900. godine i “Prvog svekatoličkog kongresa” u Zagrebu Hrvati identifikuju rimokatoličanstvo sa hrvatstvom. Javnost o tome malo zna. Istoričari koji su se bavili tom temom nazivali su je “škakljivom”. Zašto? Kako se mogu ignorisati takva imena kao što su bili Marko Car, Lujo i Ivo Vojnović, Matija Ban, Lujo Bakotić, Milan Rešetar …. I ta kategorija je nestala. Kako? Dekretom komunističkih vlasti. Oni su “nestali” zajedno sa Bunjevcima i Šokcima 1945. godine.
Nije tačno ni da je Desnica živio od 1918. godine do 1945. godine u Splitu. Posle Rapalskog ugovora (12.11.1920.godine) kojim je Zadar pripao Italiji. Desnice prodaju svoju kuću u Zadru i prelaze u Split. Dakle, posle 12.11.1920. godine, a nikako prije. Desnica nastavlja školovanje u Splitu, a gimnaziju završava u Šibeniku 1924. godine. Talijanske vlasti odmah po okupaciji odvode Desnicu u Zadar gdje za njih radi kao prevodilac. Početkom 1942.godine on napušta Zadar i nastanjuje se na porodičnom imanju u Islamu Grčkom. Od jeseni 1942. godine povezan je sa NOB-om. 1944. godine odlazi na partizansku teritoriju i postaje službenik ZAVNOH-a, da bi 09.05.1945. godine došao u Zagreb.
U Hrvatskoj su bili protiv njega jer je DESNICA, a u Beogradu? U Beogradu štampaju knjige svih mladih hrvatskih književnika i to ćirilicom, ali ne i Desnicu!? To valjda zbog „Bratstva i jedinstva“. Iako je njegovo “Zimsko ljetovanje” odavno rasprodato tada u Beogradu niko i ne pomišlja da se to nanovo štampa! On je bio jako povređen tretmanom koji je imao u Srbiji. „I dosad me je boljelo što nijedan moj rad nije objavljen tamo, gdje prirodno spada, dok je čak i Srpska Književna Zadruga uvrstila u svoj izdavački plan mlađe pisce iz Hrvatske“. Protiv Desnice je i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” iz Zagreba, koje ne samo što nije izdalo nijedan njegov rad “već je sistematski odbijala svaku saradnju u bilo kom vidu i obliku”! Ali je zato objavljivala sve što je napisao Ivan Aralica tada književni početnik i učitelj u Oćestovu, a kasnije perjanica tzv.“hrvatskog proljeća” i na kraju specijalni savjetnik Franje Tuđmana. „Proslavio“ se je kao autor proglasa kojim je Tuđman 4. avgusta 1995. godine pozivao Srbe da ostanu kod svojih kuća.
1961. godine urednici u Matici hrvatskoj od Desnice traže da se izjasni da li je srpski ili hrvatski pisac kako bi ga eventualno uvrstili u ediciju “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Desnica im odgovara da se smatra jugoslovenskim piscem, ali oni su uporni da se izjasni: srpski ili hrvatski. Desnica im odgovara:”Kad sam rekao da se smatram jugoslovenskim književnikom, time sam mislio: u isti mah i hrvatski i srpski. Vaše pak strogo alternativno ”hrvatski ili srpski” u stvari znači ”ako hrvatski onda ne srpski i obratno”. “A to je upravo ono što stoji u čistoj suprotnosti s mojim stavom”. Iz toga su oni zaključili da je on hrvatski! Kasnije je ta edicija promjenila ime u “Hrvatska književnost u 120 knjiga” i gle čuda Desnicu su posthumno (1968. godine) stavili na 117 mjesto sa dvije knjige. Toliko napadano i osporavano “Zimsko ljetovanje” i “Pripovjesti”. Urednici u toj ediciji su isti oni ljudi koji su žestoko napadali i osporavali to djelo! Jedno od najvećih djela jugoslovenske (pa i hrvatske – ako je Desnica već hrvatski pisac) književnosti “Proljeća Ivana Galeba”, koje je izašlo 11 godina prije, nisu uvrstili.!?
Desnica je bio veoma prisutan u “Letopisu Matice srpske”. Sa urednikom Živanom Milisavcom imao je prisne odnose. Bio je slobodan da ga zamoli da mu honorar pošalju i prije nego li se to što im je on poslao objavi. Živio je na ivici egzistencije, žena mu je bila nezaposlena, imali su četvero djece, tri kćeri, Olgu, Jelenu i Natašu i sina Uroša. Kada je Matica pokrenula ediciju “Srpska književnost u 100 knjiga” Milisavac je postao njen urednik. Želio je da u nju uvrsti roman “Proljeća Ivana Galeba” koji je visoko ocijenjen od strane kritike i koji je 1958. godine dobio Zmajevu nagradu. Ali Desnica je to odbio. Evo njegovog (Milisavčevog) svjedočenja o tom: “Kao obrazloženje usledila je lamentacija o njegovom položaju u Zagrebu. Njega tamo, rekao je u izvesnom smislu bojkotuju. Nije mu lako da nađe izdavača, a blokirali su ga i fizički jer nije ni u kakvom savetu ili odboru. A tek kad bi pristao da uđe u pomenutu ediciju, opstanka mu u Zagrebu nebi bilo.” Treba li ovome ikakav komentar?
Ono što posebno iznenađuje jeste činjenica da u SRPSKOM BIOGRAFSKOM LEKSIKONU koji je izdala Matica Srpska ne postoji odrednica o Vladanu Desnici! A on je dugo godina sarađivao (objavljivao) u Letopisu Matice Srpske.
Za vrijeme postojanja Jugoslavije Hrvati ne odriču mu ni da je i srpski. Posle raspada Jugoslavije on je samo hrvatski pisac. Stanko Lasić u knjizi “Mladi Krleža i njegovi kritičari” iz 1987. godine za Desnicu kaže: ”Upravo bi Desnica možda mogao biti shvaćen kao jedan od onih pisaca koji predstavljaju sasvim posebne slučajeve kakvi postoje i u egzaktnim naukama. Otud se u tom slučaju može reći kako “srpski književnik može biti i srpski i hrvatski, to jest kretati se unutar dvostruke pripadnosti.”
Nemec Krešimir: ”Leksikon hrvatskih pisaca” Zagreb 2000. godine, kaže: ”potječe iz ugledne obitelji Desnica koja je imala značajnu ulogu u kulturnom životu Dalmacije”. Pa Desnice su bile političari, prvaci Srpske stranke na Primorju. Jedino Vladan nije bio u politici, ali je zato politika bila svukud oko njega!
Milan Jokić, nastavnik iz Islama Grčkog koji se je družio sa Desnicom svjedoči da je on bio osjetljiv čovjek, oneraspoložen političkim granicama i politikantskim podjelama.
A dr. Momčilo Subotić, takođe iz Islama Grčkog u čiju je kuću često i rado svraćao Vladan, a na Krsnoj slavi bio glavni gost svjedoči da je Desnica znao reći: „da mi se bar ova najmlađa ćerka uda za Srbina“.
Milivoj Solar: “Književni leksikon” Zagreb 2007. Za Desnicu kaže “hrvatski novelist, romanopisac i esejist. Rođen u Zadru, u srpskoj obitelji”. (Šta to zapravo znači: da li je i Srbin, s obzirom da je samo rođen u srpskoj obitelji (porodici)? Pa majka ga je mogla roditi i u nekoj drugoj porodici!
“Hrvatska književna enciklopedija” Zagreb 2009. godine. “Desnica Vladan, hrvatski književnik srpskog podrjetla”. On je dakle samo srpskog porjekla. A koje je nacionalnosti? Zašto se to krije? Zašto je on poseban slučaj?
Povodom tridesete godišnjice smrti Vladana Desnice i četrdesete godišnjice objavljivanja njegovog najpoznatijeg djela, romana “Proljeća Ivana Galeba” u Zagrebu je 1997. godine u organizaciji Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i Odsjeka za Kroatistiku Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta održan naučni skup o književnom radu Vladana Desnice. Na skupu je sudjelovalo 25 naučnih radnika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Italije. (dakle niko iz Srbije). Jedan od učesnika dr. Ivo Pranjković kaže: ”Zadranin Vladan Desnica (Zadar 17.09.1905.-Zagreb 04.03.1967.) bez sumnje najznačajniji hrvatski pisac među Srbima koji su se rodili i živjeli u Hrvatskoj “. Šta bi trebalo da znači Zadranin? Desnice su kao što je poznato obrovačka porodica. Vladanov pradjed Danilo doselio se iz Srba. Djed i otac su mu rođeni u Obrovcu. Imali su kuću i u Zadru, kao i imanje u Islamu Grčkom. Zadar je tada, 1905. godine bio u Austrougarskoj i ostao sve do njenog raspada 1918. godine. Onda je Rapalskim ugovorom 1920. godine pripao Italiji i bio u njenom sastavu sve do ulaska partizanske vojske 31.10.1944. godine. Tada je pripojen JUGOSLAVIJI, a tek stvaranjem federalnih jedinica 1945. godine on kao i cjela Dalmacija sa Dubrovnikom ulazi u sastav Narodne republike Hrvatske. Tada je Desnica imao 40 godina života, a već se, kao što smo vidjeli, bavio književnim radom. I Crnjanski je rođen u Austrougarskoj, u Čongradu koji je sada u Mađarskoj, pa niko za njega nekaže da je Čongrađanin, niti ga nazivaju mađarskim piscem. Interesantno je i to da je Crnjanski svoje prvo djelo “Maska” objavio u Zagrebu odmah po okončanju Velikog rata u ediciji “Savremeni hrvatski pisci” u izdanju Društva hrvatskih književnika 1918. godine, ali ga niko nikad nije uvrstio i u hrvatske pisce. Već smo rekli da je Desnica započeo svoju spisateljsku karijeru u Splitu koji je tada pripadao Primorskoj banovini koja je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Hrvatska kao administrativna jedinica nije tada ni postojala. A Zadar ni za vrijeme „Nezavisne države Hrvatske“ nije bio u njenom sastavu.
A šta zapravo znači biti hrvatski pisac među Srbima? Da li je i Krleža kao hrvatski pisac bio među Srbima? Krleža je i sada često među Srbima. Njegova dramska ostvarenja se češće igraju u Beogradu nego djela Crnjanskog!
Kada su poznatog hrvatskog pisca Slavka Kolara pitali zašto se svakog četvrtka sastaje sa Vladanom Desnicom, ovaj je odgovorio: “Pa moraš znati što ONI misle!“ Ko su to ONI? Zna se. MI.
U Beogradu se ističe Desničina famozna DVOJNA pripadnost, ili da je on srpskohrvatski pisac, a to sve u DUHU SRPSKOG SAMOPORICANjA. Zato ga se i predaje samo u vidu “nekoliko fragmenata” iz “Proljeća Ivana Galeba”. Desnica je bio nedovoljno NAŠ, ali ni potpuno NjIHOV, kako kaže književnik Mirko Demić u tekstu koji je uvodnik u tematskom broju književnog časopisa “Koraci” u povodu stote godišnjice rođenja Vladana Desnice pod nazivom koji kao da sve govori “Čiji je naš Vladan Desnica?” A sam Demić, čiji je on? Jeli i on granični? Rođen u nekadašnjoj Vojnoj granici, protjeran 1995. godine, sad je sigurno ZAGRANIČNI . I odličan pisac (Dobitnik Andrićeve i nagrade Meša Selimović) NAŠ svakako.
Dr. Sanja Roić na Naučnom skupu za Desnicu kaže: ”Građanin i pisac svijeta je Vladan Desnica “prevoditelj” i tumač Kročea i Dantea ali jednako tako kroničar života njemu suvremenih potomaka nekadašnjih Morlaka”. U nastavku svog izlaganja ”…takođe, velika Desničina biblioteka iz Islama Grčkog danas (1997. godine!) zbog ratnih prilika (kojih i kakvih 1997.?) još uvjek nije dostupna.” Ona, ili ne zna ili neće da zna da je biblioteka i svi drugi pokretni predmeti iz Dvora Jankovića prenešena u Benkovac u Zavičajni muzej Benkovca velikim požrtvovanjem kustosa Milorada Savića. Sve ono što Savić nije mogao izneti stradalo je od hrvatske vojske u januaru 1993. godine. Savić je još jednom to blago pod kišom granata u američko-hrvatskom napadu na Republiku Srpsku Krajinu izvukao u Srbiju. Za to herojsko djelo hrvatske vlasti su ga osudile u odsustvu na 4 godine robije. Za njenu informaciju biblioteka u Dvorima je brojala (i na sreću još broji) 3548 knjiga i 165 naslova, časopisa i novina. I što je najvažnije sada je potpuno bezbedna. Savić je u Srbiju prenio oko 800 inventarskih jedinica. 2006. godine Istorijski muzej Srbije organizovao je izložbu pod nazivom “Baština Dvora Jankovića” autora M. Savića i izdao odličan katalog. Sada hrvatska država traži da se to blago vrati jer navodno pripada njima. Da li bi ga i sada čuvali kao januara 1993. godine. Za Hrvate rat nije završen okupacijom RSK i Dejtonskim mirovnim sporazumom. Oni ga nastavljaju samo sad drugim sredstvima. Hrvati su u prošlom ratu činili razna zlodjela, ali nisu dirali grobove. Izuzetak je grobnica Desnica i Jankovića u njihovoj porodičnoj crkvi Svetog Đurđa u Islamu Grčkom. Hrvatska vojska je januara 1993. godine devastirala crkvu, a iz grobnice izbacila sve kosti. Među njima i kosti “njihovog” književnika. Pritom je zapalila Dvore, kao nekad Turci („Kadno Turci Kotar porobiše, poaraše Dvore Jankovića…“), pa sve što se nije moglo izneti netragom je nestalo.
Otkuda Hrvatima ta i tolika ljubav prema Desnici? Ne radi se tu o ni o kakvoj ljubavi, nego o otimanju. Naime njima je stalo da ga mi nemamo, da preko njega presjeku našu duhovnu vertikalu. Nažalost u tom imaju podosta uspjeha zahvaljujuči i nama. MI I ONI PROTIV NAS!
Nije bolje prošla ni kuća Nikole Tesle u Smiljanu. Spomen bista je nestala, kao i spomenik u Gospiću, i naziv glavnog Trga koji je nosio njegovo ime, kuća je devastirana i godinama je tako stajala. Hrvatima sve to nije smetalo da se hvale kako je Tesla njihov naučnik. Oni su narod koji se ničega ne stidi. U tome ih je zdušno pomogao i predsjednik Srbije koji je u Smiljanu pred tako opustošenom kućom izjavio da je on i srpski i hrvatski naučnik!? Sva sreća da tamo (u Smiljanu) nije bila urna sa njegovim pepelom. Ona bi netragom nestala.
Četvrtoga marta šezdeset i sedme
sklopiše se usne Vladanove ledne…
oglasio se naradni pjevač povodom Desničinog preranog odlaska.
Veličanstvenu sahranu kojoj je prisustvovalo više hiljada ljudi iz Ravnih Kotara i Bukovice predvodio je Vladika Dalmatinski Stefan (Boca) sa brojnim sveštenstvom i svim bogoslovima iz Manastira Krka. Duško Brkić, posleratni podpredsjednik Vlade NR Hrvatske, a od 1950. godine GOLOOTOČKI mučenik opraštajući se od Vladana na kraju je rekao: ”Uvjek si se plašio da će nestati Srpstva, a ja ti sada posljednji put govorim:
poletjeli tići sokolići
sokolići mladi ždralovići
naši bori opustiti neće
srpsko pleme nikad nestat neće
Zar se ovako ispraćaju hrvatski velikani? A Desnica je bez sumnje velikan.
P.S.: U novoj ediciji Matice srpske „Srpska književnost u sto knjiga“ našlo se
mjesta i za Vladana Desnicu.
Veljko Knežević
The post Čiji je Vladan Desnica? appeared first on Vaseljenska TV.

Nastavak na Vaseljenska TV...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Vaseljenska TV. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Vaseljenska TV. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.