Izvor: SEEbiz.eu, 30.Jun.2015, 20:06 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Stiglitz: Znam kako bih glasao na grčkom referendumu
KOMENTAR - Promatraču sa strane, vrhunac sukoba i uzajamnog vrijeđanja Grčke i njenih vjerovnika izgleda kao logičan kraj jedne surove igre. Ogoljena je prava priroda spora o grčkim dugovima, i to nije ugodno saznanje: u pitanju su moć i demokracija, a ne novac i ekonomija.
Naravno, ekonomski rezultati programa koje je Trojka (EK, ECB i MMF) prije 5 godina nametnula Grčkoj su porazni: grčki BDP je pao za 25%. Ne sjećam se nijedne svjesno nametnute krize sa tako katastrofalnim >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << posljedicama: nezaposlenost mladih ljudi u Grčkoj je preko 60%.
Zapanjuje odbijanje Trojke da prizna odgovornost za svoje pogrešne prognoze i modele. Još više zapanjuju europski lideri koji nisu naučili ništa. Trojka još uvijek zahtijeva da Grčka ostvari primarni proračunski suficit (ne računajući kamate) od 3,5% BDP-a do 2018. Svjetski ekonomisti se slažu da je njegova jedina svrha kažnjavanje Grčke, jer povinovanje ovom zahtjevu vodi samo u dublju recesiju. Čak i uz restrukturiranje duga, Grčka ostaje u krizi – ako njeni građani na referendumu budu glasali za program štednje.
Kada je riječ o pretvaranju velikog primarnog deficita u suficit, malo zemalja je postiglo ono što je Grčka uspela u posljednjih pet godina. I posljednji grčki prijedlog je u velikoj mjeri izašao u susret vjerovnicima, usprkos cijeni koju bi za to platili već napaćeni grčki građani. Treba naglasiti da do njih nije stiglo gotovo ništa od pozajmljenog novca. Veliki dio je vraćen vjerovnicima iz privatnog sektora, uključujući njemačke i francuske banke. Građani su dobili mrvice, ali su platili visoku cijenu očuvanja bankarskih sistema ovih zemalja. Pri tome, MMF-u i drugim „javnim“ kreditorima novac koji traže nije potreban, u smislu da ako sve ostane po starom, ono što im bude vraćeno oni će ponovo pozajmiti Grčkoj.
Ponavljam, ne radi se o novcu, već o zloupotrebi „rokova“ radi kažnjavanja Grčke koja treba prihvatiti neprihvatljivo – ne samo mjere štednje, već i regresivnu kaznenu politiku. Zašto Europa to čini? Zašto su njeni lideri protiv referenduma i nekoliko dana odlaganja roka otplate kredita predviđene za 30. lipnja? Zar u Europi nije najvažnija demokracija?
U siječnju ove godine grčki građani su izglasali vladu koja je obećala da će prekinuti politiku štednje. Da se držala svog programa, ova vlada bi već odbila predlog Trojke. Ali ona je željela građanima pružiti priliku da odluče o pitanju važnom za njihovu budućnost. Pitanje legitimnosti ovog referenduma nespojivo je sa politikom eurozone, koja nikada nije bila naročito demokratski projekt. Većina vlada njenih članica nije tražila odobrenje svojih građana kada je svoj monetarni suverenitet predavala ECB-u. Švedska vlada je postavila to pitanje i njeni građani su rekli Ne. Oni su predvidjeli porast nezaposlenosti u slučaju da monetarnu politiku preuzme centralna banka fokusirana isključivo na inflaciju, a premalo na financijsku stabilnost. To bi dovelo i do pada ekonomije, jer je ekonomski model evrozone zasnovan na odnosima moći i na štetu radnika.
Ovo čemu sada svjedočimo, 16 godina poslije osnivanja eurozone, jest antiteza demokracije. Imamo europske lidere koji žele pad Ciprasove ljevičarske vlade. I jest neugodno biti suočen sa vladom koja se protivi upravo onim politikama koje su doprinjele porastu nejednakosti u mnogim razvijenim ekonomijama i koja želi obuzdati moć bogatih. Izgleda da europski lideri vjeruju da će srušiti grčku vladu tako što će je primorati da prihvati sporazum suprotan svom mandatu.
Teško je dati savjet kako grčki građani treba glasati na referendumu 5. srpnja. Obje alternative, glasanje za ili protiv Trojkinih uvjeta, teške su i rizične. Glas za bi beskrajno produžio krizu. Možda bi tek propala zemlja, koja je rasprodala svoju imovinu i koji su napustili svi mladi i pametni ljudi, konačno dobila oprost dugova; možda bi kao ekonomija srednjeg obujma Grčka konačno dobila pomoć od Svjetske banke. I sve to se može zamisliti tek za 10 ili 20 godina.
S druge strane, glas protiv bi Grčkoj pružio šansu da u skladu sa svojom jakom demokratskom tradicijom preuzme svoju sudbinu u svoje ruke. Njeni građani bi dobili budućnost, možda ne tako slavnu kao prošlost, ali koja ulijeva nadu, za razliku od nepodnošljive sadašnjosti.
Znam kako bih ja glasao.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Sveučilištu Columbia; poslednja knjiga, sa koautorom Bruce Greenwaldom: Creating a Learning Society: A New Approach to Growth, Development, and Social Progress.
www.pescanik.net
