Izvor: Politika, 29.Jul.2010, 23:48 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Susedi se ne mogu zameniti
Da Jugoslavija nije bila tako otvorena, možda bismo umjesto Srbije i Hrvatske danas na Balkanu imali dvije Bjelorusije
Upitajmo se kada se, zapravo, dogodilo to da su srpsko-hrvatski vladari, te vladari Bosne i Hercegovine i Crne Gore, prestalilajati umjesto da govore i huškati svoje narode jedne na druge? Je li to bilo kad im je nestalo municije za rat, ili kada se rat ekonomski više nije isplatio? Ili su počeli bivati pristojniji nakon što su shvatili da bi ih mogao optužiti >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << sud u Hagu, ili kada su im zaprijetili pojedinačnim zabranama ulaska u zemlje Evropske unije i u Sjedinjene Američke Države? Ipak će biti da je sve navedeno, i još ponešto, imalo utjecaja na promjenu njihove naravi, ali, možda, je, ipak, presudilo to što naš svijet, pa onda i naši političari, nisu obdareni onim sjevernokorejskim ili bjeloruskim talentom da žive u trajnoj izolaciji. Možda je otvorenost socijalističke Jugoslavije u određenom smislu limitirala sposobnosti njegovih nasljednika da se osame, odvoje i izoliraju od zapadnoga svijeta. Prije će biti da je to, a ne demokratski potencijal naših društava, dovelo do toga da je smrt Franje Tuđmana bila i smrt tuđmanizma (u čemu nas, istina, djelomično demantira godina vladavine njegove samodeklarirane pokćerke Jadranke Kosor), a da rušenje Slobodana Miloševića u jednom trenutku postane zakonomjerno poput izmjena noći i dana. Da Jugoslavija nije bila tako otvorena, možda bismo umjesto Srbije i Hrvatske danas na Balkanu imali dvije Bjelorusije.
Narod bolje i spremnije odgovara na lajanje i huškanje nego na pozive za razumijevanjem, popuštanjem ili – ne daj bože – uživljavanjem u dušu i ličnost dojučerašnjeg neprijatelja, koji će ti zauvijek ostati komšija. Ovo se ne odnosi samo na južnoslovenske i balkanske narode. Takvi su i ama baš svi drugi. Zato je, naročito u vremenima kriza, lakše biti šovinist, rasist i desni ekstremist, pa zapaliti vlastiti narod mržnjama ove ili one vrste, nego mu sutradan, nakon što se zgarišta pogase, objasniti kako sve to nije bilo dobro, i kako bi trebalo pognuti glavu, kleknuti i moliti za oproštaj. Razlog tome nije samo u ljudskoj prirodi, niti u dinamici društvenih odnosa, nego je razlog u tome što je ljudima teško shvatiti da bi, nakon što su grdno stradali i nakon što su ih komšije palilei ubijale, pred komšijama trebali klečati. Recimo, kako nekome vukovarskom Hrvatu, kojemu je uništeno sve što je imao i kojemu je pobijena porodica, objasniti da bi morao, za promjenu, razmišljati iz perspektive stradalih Srba? Ili kako ženama Srebrenice, muslimankama čiji su muževi na pravdi boga pobijeni, objasniti da je njihova budućnost u tome, da je sav život u tome, da na čas pomisle kako je Srpkinjama koje su ostale bez muževa? Na kraju, ili na početku svega, stoji da bi Srbin koji je namjerio izaći iz ere lajanja i huškanja trebao misliti o tome kako je biti Hrvat, Bošnjak, Albanac. Mora se tako, jer za samoću očito nemamo talenta.
Evropa i evropski kriteriji u toj stvari nisu važni. Nismo se pomakli dalje od pakla – da parafraziramo onaj Simovićev stih iz pjesme o Kondoru – ako je Josipović išao u Ahmiće i Sijekovac radi Evrope, ili ako Tadić odlazi u Srebrenicu jer to od njega traži Brisel. Sve što između Srba i Hrvata postoji i što je postojalo, onoliko je važno i veliko koliko je važno i veliko njima samima. Prošlost se ne može promijeniti, jedni susjedi ne mogu se zamijeniti drugim, niti se može živjeti tako što ćemo se voljeti i bratimiti s nekim od koga nas dijele hiljade kilometara, različite kulture i jezici, a mrziti se i svoj identitet zasnivati na mržnji prema onima koji su nam najsličniji.
Josipović i Tadić, kao i ljudi oko njih dvojice, nisu učestvovali u ratovima i u mržnjama, i to je njihova osnovna kvalifikacija u međusobnom razumijevanju. Ali ako žele napraviti više, biće osuđeni da idu protiv matice i protiv onoga modela patriotizma koji je proklamiran u njihovim društvima. Oni su dužni, ako misle ozbiljno, da izmisle neki novi patriotizam, sa suprotnim pretpostavkama od staroga. Dužni su na svojim leđima ponijeti i prezir žrtava iz prethodnih ratova i nerazumijevanje tradicijskih nacionalnih institucija. Takva je sudbina onih koji će svoje narode učiti međusobnom razumijevanju i uživljavanju u tuđu perspektivu. Zasad, najveću je čvrstinu na tom putu pokazao Sulejman Tihić. Ako bi srpski i hrvatski vođatražili uzora – ili ako bi za hrvatsko i srpsko izdanje ,,Glorije” odgovarali na pitanje o uzoru– umjesto Mandele ili Vilija Branta ponizno bi mogli izabrati njega.
*Pisac iz Zagreba
Miljenko Jergović
objavljeno: 30/07/2010
