Izvor: Nezavisne Novine, 24.Jan.2021, 21:12

Autokratizacija prema EU receptu(ri)

Ništa kao posao sudije ne omogućuje da se tako dobro spoznaju brojne anomalije iz života. Jednoj od njih posvećen je ovaj tekst, a spoznah je tek nedavno, zahvaljujući jednom sudskom predmetu u upravnom sporu u kojem sam bio postupajući sudija, što ne smije ostati nezapisano. Ipak, tu moju spoznaju izložiću samo u najkraćem, koliko može stati u jednu novinsku kolumnu.

                Dakle, taj sudski predmet se, između ostalog, odnosio i na ono što je kod nas >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << poznato kao Energetska zajednica zemalja jugoistočne Evrope. Stranka u postupku je sve vrijeme zahtijevala od suda da na konkretni sudski slučaj primijeni Direktivu Evropske unije broj 2011/92/EU i njene izmjene broj 2014/52/EU od 1. januara 2019. godine, iako ih parlament BiH i Predsjedništvo BiH nisu transponovali u domaći pravni poredak. S obzirom na takav zahtjev, bio sam prinuđen da kao postupajući sudija razmotrim Ugovor o uspostavljanju te energetske zajednice, koji je 2006. godine ratifikovalo Predsjedništvo BiH, nakon što je za to dobilo saglasnost od parlamenta BiH. Čitanjem tog ugovora u njemu sam uočio frapantne i porazne podatke, ne samo za nas ovdje u BiH.

                Da bi se razumjelo u čemu se ogledaju frapantnost i poraznost, podsjetiću na to da u državi koja je istinski suverena, a ne banana država u funkciji nečijeg sistema, pa ni sistema neoliberalizma kao kontrole cjelokupnih populacija, postoji unutrašnji pravni poredak, uređen Ustavom države. U istinskim državama se zato zna šta čini njihov pravni poredak i da o tome koji pravni akti postaju, a koji prestaju biti dio tog poretka odlučuju nadležne institucije države. U EU o tome odlučuju još i nadležne institucije EU, ali one to svoje pravo izvode isključivo iz pristanka država članica i mogu to činiti samo dok takav državni pristanak postoji, to jest dok neka od država članica ne odluči da izađe iz članstva EU.

                To je svojevrsna azbuka prava, ali i conditio sine qua non istinske pravne države, dosljedno čemu, isključujući države koje su svojom voljom postale članice EU, u pravnim državama samo njihovi parlamenti odlučuju šta će biti zakon države te koji pravni akti međunarodnog prava ili prava EU mogu postati dio unutrašnjeg državnog pravnog poretka. Drugim riječima, niko, ali baš niko izuzev parlamenta države ne može odlučivati o tom pitanju. To je i neizostavni dio sadržaja pojma demokratije, čiji antipod je autokratija kojoj je svojstvena potreba da se odlučivanje o svim važnim pitanjima društva izmjesti iz demokratskih političkih institucija države.

                Jedan od školskih primjera te autokratizacije predstavlja Ugovor o uspostavljanju energetske zajednice iz 2006. godine. Izvorno su ga potpisale EU s jedne, te s druge strane Albanija, Bugarska, BiH, Hrvatska, današnja Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Rumunija, Srbija i Prelazna uprava UN-a na Kosovu u skladu sa Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti UN-a. Sve potpisnice tog izvornog ugovora nazivale su se stranama, koje u tom statusu jedino obavezuje ugovor. Međutim, prema članu 99. ugovora, Bugarska, Hrvatska i Rumunija su pristupanjem EU prestale biti strane ugovora i postale njegove učesnice, kojima se u statusu učesnica ne mogu nametati obaveze iz tog ugovora niti sankcije. To znači da je, kazano narodnim jezikom, ova ugovorna knjiga spala na Albaniju, BiH, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Srbiju te tzv. Kosovo, uz, naravno, omnipotentnog dirigenta EU.

                Zašto rekoh da je knjiga spala na prethodno imenovane? Činim to zbog toga što je, vjerovali ili ne, te 2006. godine određeno (u članu 100. ugovora) da ministarsko vijeće ove energetske zajednice (a ne ugovorne strane tog ugovora) jednoglasnom odlukom može mijenjati pojedine odredbe tog ugovora, a time i odlučivati čak i o tome koji propisi EU o energiji, zaštiti životne sredine, tržištu i konkurenciji, te o spoljnotrgovinskoj energetskoj politici se moraju primjenjivati od strana potpisnica. Na osnovu takve jedne odluke, i ona stranka u sudskom postupku je od domaćeg suda zahtijevala da primjenjuje Direktivu EU broj 2011/92/EU.

To ministarsko vijeće čini ukupno osam članova, od kojih su dva predstavnika EU te po jedan predstavnik Albanije, BiH, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije te tzv. Kosova. Dakle, njih osam, a ne državni ili kod nas i entitetski parlament, se sastanu i odluče da se u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i drugim ugovornim stranama mora primjenjivati neki propis EU. Štaviše, članom 97. istog ugovora je predviđeno da će ugovor trajati deset godina (do 2016. godine), ali da ministarsko vijeće (onih osam) po isteku tog perioda može jednoglasno odlučiti da produži važenje ugovora. I oni su to učinili svojom odlukom od 24. oktobra 2013. godine, kada su važnost ugovora produžili za još deset godina, počev od 2016. kada istekne prvih deset godina. Time su produžili i svoju autokratsku, ničim sputanu vlast. To, kada je riječ o BiH (što identično važi i za, recimo, Srbiju ili Crnu Goru ili Albaniju) znači da je neki pojedinac iz BiH kao član ministarskog vijeća odlučio, a ne parlament BiH i Predsjedništvo BiH, da obaveže BiH da još deset godina bude ugovorna strana u jednom ugovoru i da trpi(mo) da nam onih osam izriče sankcije zbog neispunjenja njihovog zahtjeva da se Republika Srpska i Federacija BiH odreknu svojih ustavnih nadležnosti u sektorima energije i gasa.

                Time je BiH, njeni parlament i Predsjedništvo, te 2006. godine pogazila sopstveni Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (zakon iz 2000. godine), koji u članu 31. stav 2. propisuje da se na postupak izmjene svakog međunarodnog ugovora primjenjuju odredbe tog zakona koje se odnose na zaključivanje međunarodnih ugovora, što između ostalog znači da i svaka izmjena bilo kog međunarodnog ugovora čija strana je BiH mora proći proceduru ratifikacije u parlamentu BiH i Predsjedništvu BiH, a ne da izmjenu ugovora u ime BiH usvaja bilo koji njen pojedinac. Ali, prihvativši te 2006. godine takav ugovor, tadašnji parlament BiH i Predsjedništvo BiH nisu samo iskazali neozbiljnost gaženjem navedenog domaćeg zakona, već su, što je za pravni dio ove priče važnije, prekršili i Ustav BiH. U članu V.3. tačka a) tog ustava je propisano da je Predsjedništvo BiH nadležno za vođenje spoljne politike, u šta svakako spada zaključivanje novog, odnosno izmjena i produženje bilo kog važećeg međunarodnog ugovora čija strana je BiH. Ta nadležnost Predsjedništva BiH proizlazi i iz člana V.3. tačka d) Ustava BiH, na osnovu koje je ta institucija nadležna za vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora, pri čemu i izmjene postojećeg međunarodnog ugovora podrazumijevaju zaključenje međudržavnog ugovora i prethodno vođenje pregovora u tom pravcu. Iz svega ovoga proizlazi da su neustavne odluke parlamenta BiH i Predsjedništva BiH iz 2006. godine o ratifikaciji navedenog ugovora, jer je tim odlukama prihvaćeno da pojedinac, a ne institucije BiH, može u ime BiH da produži važenje jednog međunarodnog ugovora za još deset godina ili da odlučuje o izmjenama tog ugovora, čime se krše navedene odredbe člana V. Ustava BiH. Nažalost, niko od Ustavom BiH ovlašćenih subjekata ni do danas nije pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH, niti se BiH povukla iz ugovora, iako ima tu ugovornu mogućnost (član 98. ugovora).

                Osim ove pravne, navedeni ugovor ima i svoju ekonomsku dimenziju. Jer, EU je osmislila sav ovaj autokratski recept kao svojevrsnu formulu kojom preko neustavne energetske zajednice, čije strane time nisu postale članice EU, priprema teren za zatvaranje svih termoelektrana u regionu, da bi se na kraju taj recept pretvorio u recepturu, tj. ubiranje plodova za odabrane iz projekta zvanog Energetska zajednica. Na drugoj strani nije teško zamisliti šta će u ekonomskom, a time i u finansijskom smislu (smislu prihoda naših javnih budžeta) značiti, recimo, zatvaranje termoelektrana u Tuzli, Kaknju, Gacku, Ugljeviku, Stanarima, iako BiH sa svojim termoelektranama emituje samo 4,5 tona CO2 po stanovniku, dok razvijene zemlje emituju više od 15 tona CO2 po stanovniku. Očigledno je da stvarna adresa problema zagađenja vazduha nije ovdje kod nas, dok o tome da će zatvaranjem naših termoelektrana na hiljade radnika u BiH ostati bez posla, a navedene opštine ekonomski i u svakom drugom smislu biti devastirane, da i ne govorim.

                Pristavši na zaključenje navedenog neustavnog ugovora te uporno izbjegavajući da pokrene postupak i proglasi neustavnim odluku o njegovoj ratifikaciji, BiH (i njeni entiteti) je sebe lišila mogućnosti da raspravlja i odlučuje o ovim životno važnim pitanjima. Iz ove autokratizovane recepture EU to neće učiniti, jer nigdje u njihovom receptu nije ugovoreno da oni vode brigu o hiljadama naših ljudi koji će zbog ovog recepta ostati bez posla i hljeba, niti o opštinama koje će time biti devastirane.

Nastavak na Nezavisne Novine...