Izvor: Capital.ba, 08.Jul.2022, 11:21
Simbol tri države: Željezara – gigant prodat za šaku dolara
ZENICA – Zenica kao grad na periferiji dešavanja, grad dovoljno “velik”, ali opet previše blizu glavnome gradu Sarajevu bio je ipak centar jednog dešavanja- centar rađanja industrije. U samoj žiži razvoja industrije dimom obgrljenog grada bila je Željezara Zenica, simbol tri države, čije baklje su prestale da gore u četvrtoj, onoj čiji pogon je trebala da bude. FOTO: Agencije Nekom rat, nekom brat, a zeničkom gigantu Željezari i jedno i drugo. Svi su se problemi ove zemlje nekako >> Pročitaj celu vest na sajtu Capital.ba << simbolično, a prilično otužno oslikali na velikoj Željezari. Usponi i padovi, pa padovi i usponi, veliki i mali problemi, dizanje s koljena, pa onda upitan opstanak. Protesti radnika, propast, blokade računa, neisplaćene plaće, štrajkovi glađu, apeli, molbe i prijetnje. Radnici koji su svoj život ostavili i u Željezari znali su reći da ono što je urađeno ovoj kompaniji nije nikome na svijetu. Bogata firma, izuzetno veliki kapital, a radnici bez plaća, uvezanog staža, u dubiozi. Sumnjiva privatizacija, rasprodana imovina, hipoteka… A još davno, davno počelo je baš kao u bajci. Rađanje dima i željeza Željezara u Zenici je osnovana kao zadruga kapitala u vrijeme Austro-Ugarske uprave, 1892. godine. Zadrugu kapitala su činili: Martin von Schmidt (Wilhelmsburg, Austrija), Hans Johann III von Pengg (Thörl, Austria) i Leon – Leo Bondy (Prag, Češka). Što su došli u naše krajeve, šta im je bio cilj? Kapital i interes dakako, da sirovu željeznu rudu iz Vareša prerađuje i plasira po tada zahuktaloj monarhiji i ostatku Evrope. Zenica je odabrana zbog željeznice, bogatog rudnog bogatstva i velike prilike za zaradu u tadašnjoj Bosni pod upravom Monarhije. I istorija je počela, pa će ostati zapisano da je Željezara Zenica postala jedno od prvih dioničarskih društava na ovim prostorima, još davne 1897. godine, a kraj XIX vijeka cijeli grad kao zakuhtala lokomotiva dočekuje zakašnjelu, ali brzorastuću industrijsku revolucije u zemlji. Sve je počelo još 1897. Foto: Lična arhiva Ibrahim Emić, zenički kolekcionar Sami početak Prvog velikog rata donosio je velike profite dioničarima i investitorima, te je Željezaru u Zenici svrstao u bisere industrijskog razvoja BiH. Ipak, nakon Prvog svjetskog rata i formiranja novog Kraljevstva na ovom prostoru dolazi do stagnacije razvoja Zenice i Željezare. Tek su periodična ulaganja i širenje proizvodnje otvorili neke nove vidike u razvoju ovog uspavanog diva koji je čekao svoj momenat ekspanzije. Drugi rat i prvi Petogodišnji plan Instorija nas onda vodi do Drugog svjetskog rata kada su okupatori predvođeni Njemačkom Željezari dali važnu ulogu. Tu su stacionirane velike snage, obim proizvodnje višestruko povećan. Bio je to uzrok čestih napada Narodno – oslobodilačke vojske na pogone Željezare, te velikih oštećenja. No, nakon oslobođenja, nove države i vlasti za Željezaru počinje najljepša stranica istorije. Prvi Petogodišnji plan usvojen je već u ljeto 1947. godine. Iako je postojala ideja da se nova željezara gradi u u Doboju, ipak je „pobijedila“ Zenica, odluka o modernizaciji postojeće željezare ubrzo je pokrenula veliku proizvodnju. Dograđeni su novi pogoni, ulagano je na veliko, a otvorenje treće visoke peći 1958. godine kojem je prisustvovao i sam Josip Broz Tito predstavljali su temelj razvoja Zenice kao grada. Ekspanzija Željezare značila je i ekspanziju i razvoj grada Zenice. Decenijama je Željezara bila okosnica razvoja grada Zenice, a statistika kaže da je 1987. godine zapošljavala 24.000 radnika, te proizvodila 1,87 miliona tona čelika. Željezara Zenica je tada bila jedna od najvećih željezara u Evropi. Pred sami početak rata grad Zenica je imala 145.517 stanovnika i predstavljala je grad koji je postajao kulturna, sportska i akademska metropola. Iako je početkom devedesetih ponovo počela stagnacija Željezare Zenica, njena uloga “majke” i “hraniteljice” za grad Zenicu bila je neupitna. Rat, glad i borba za opstanak S početkom rata u BiH 1992. prestaje i rad u Željezari. Postaje važan strateški vojni cilj, no na sreću nije došlo do većih oštećenja u pogonima. Zato su svi resursi i zaposlenici stavljeni u odbranu zemlje. Veliki dio pogona pretvoren je u namjensku industriju, gdje je proizvođena municija, prevozna i teretna vozila korištena su za odbranu. Radnici su krenuli na ratišta širom zemlje, hraniteljica grada zaustavila je pogone. Zato se sloboda čekala s nestrpljenjem. Nakon završetka rata radnici su imali velika očekivanja. U Željezaru se gledalo kao na simbol novog života, napretka. Čekalo se ponovno pokretanja uspavanog diva i rađanje “dima i vatre”. Ipak, radnički snovi nisu bili u skladu sa stanjem na terenu. Pokretanje proizvodnje odgađano je u nedogled. Zašto? Ni do danas nema pravih odgovora. Hiljade radnika čekali su mjesecima da se vrate u pogone, mnogi su i odustali. Otišli u Sarajevo, u druge firme u Zenici, negdje u inostranstvo. Tako se poput čelika topio najvrijedniji resurs – radnici i stručnjaci. Koji istina nisu šaptom pali, već su gotovo svakodnevno protestirali, tražilli svoje pravo na rad. A trajalo je to par godina, sve dok 1998. godine nije osnovano zajedničko državno preduzeće – partneri su bili Željezara Zenica i Kuvajtski investicioni fond (KIA) pod imenom BH Steel d.o.o. Zenica sa oko 1000 zaposlenih. Priča kaže da je tadašnji dopredsjedavajući Savjetaministara Haris Silajdžić tokom posjete Kuvajtu, a zahvaljujući prijateljskim vezama sa tamošnjim vlastima dogovorio upravo ulazak stranog kapitala u Zenicu i Željezaru. “Evo, ja sam te ’98. godine radio na Kuvajtu za Željezaru Zenica. Rekao sam im – znam da vama Željezara Zenica ne treba, da vi te pare možete odnijeti u New York na berzu, da rastu tamo kao gljive. Ali budite dobri i pomozite nam da izađemo iz krize, nemojte izgubiti, ali nemojte ni puno zaraditi na nama. Ljudi su to htjeli, ne znaju gdje je Zenica, nemaju pojma o Željezari, ali imaju veliki fond i dobili su političku odluku šefova, i došli su. Kad je došla KIA, Kuwait Investment Authority, istog dana se BiH pojavila u engleskom ‘The Economistu‘”, govorio je Silajdžić. Tadašnji radnici i sindikat preduzeća su Silajdžiću u znak zahvalnosti poklonili sat i bili su oduševljeni da se konačno neko pobrinuo o Željezari i budućnosti Zenice i radnika. Ipak, niko nije očekivao da će se agonija radnika nastaviti i nakon ulaska investitora. Veliki broj radnika i dalje je bio na tzv. “čekanju” gdje su mjesečno primali oko 50 KM. Iskusni i stručni kadrovi su jedan za drugim napuštali Zenicu i nalazili su nova radna mjesta i zanimanja, a agonija firme i ostatka radnika se nastavljala. Velika očekivanja koja su stvorena dolaskom Kuvajtskog investicionog fonda su doživjela debakl, a investitori su za cilj imali da povrata uloženo i dodatno zarade, dok radnička prava i problemi koji su ostali njih nisu zanimali. Narednih šest godina se tražio kupac za Željezaru Zenica, a Haris Silajdžić je ulazak Kuvajćana pravdao ratnim dugom koji je Bosna i Hercegovina imala prema Kuvajtu. Politički oponenti tvrdili su da će Silajdžić „u Zenici zauvijek ostati onaj koji je Željezaru prodao za marku Kuvajćanima, a oni su bili pametniji i za veću sumu istu prodali Indijcima, Arcelor Mittalu“. Analitičari su dodavali da je upravo neuspjeh s ponovnim pokretanjem u punom kapacitetu Željezare Silajdžića koštalo političke karijere. No, šta su radnici imali s tim? Nezadovoljstvo zbog neisplaćenih plaća, lošeg statusa ostavilo je dubok trag ne samo u pogonima već i u Zenici. Kompletne porodice su napuštale grad u potrazi za boljim životom. Onima koji su ostali nada se ponovo probudila 2004. godine kada je (konačno) pronađen novi kupac. U Željezaru ulazi indijska kompanija LNM Mittal. Ugovor je gotovo savršen – obavezali su se pokrenuti proizvodnju, investirati 135 miliona dolara i zaposliti 4.150 radnika. Val optimizma lebdio je nad gradom, otprilike kao i crni oblazi koje ispušta Željezara. Bez obzira na činjenicu da ugovore između Vlade FBiH, Kuvajtskog investicionog fonda i LNM grupe niko u tom trenutku nije vidio. No, iz cijele priče Kuvajtski investicioni fond izašao bogatiji i svoj udio u kompaniji BH Steel na kraju “debelo” naplatio. Prema dostupnim podacima, ne samo da je investicioni fond vratio svoja ulaganja od 12 miliona dolara, vraćen je i dug koji je država BiH imala prema Kuvajtu, pa je zarada bila višemilionska. Pitanje ko je sve to omogućio ostalo je bez odgovora. Ni Haris Silajdžić nije odgovorio kakva je bila njegova uloga da za dug BiH i zbog rješavanja radničkih problema imovinu vrijednu više stotina miliona ustupi Kuvajtskog investicionom fondu. Nekako sve kao kroz maglu, s sumnjama, spekulacijama i mogućnostima o nezakonitim radnjama. No, nova je proizvodnja i novi gazda bio na vidiku, pa su ova pitanja ponovo stavljena pod tepih. Pokretanje integralne proizvodnje smatrao se tada velikim uspjehom. Bez obzira na činjenicu da je istog dana više od hiljadu radnika dobilo otkaz. Novi početak i kraj No, o tome je trebala brinuti država, Federacija BiH tačnije, u čijem je vlasništvu ostao manjinski dio Željezare, u koji su, prema procjenama stručnjaka, spadali neperspektivni pogoni i ugostiteljski objekti. Taj je dio nastavio da posluje kao Željezara Zenica d.o.o., dok privatizovani počinje poslovati kao Mittal Steel d.o.o. Zenica. Mittal Steel je zatim 2006. ušao u pregovore s Arcelor-om, a godinu kasnije osnovana je zajednička kompanija dva metalska giganta pod imenom ArcelorMittal Zenica. Ne bi se reklo da brzo nisu počeli raditi jer je godinu kasnije završena modernizacija pogona ženičke željezare. Tako, se nakon 17-godišnje pauze, počelo sa proizvodnjom toplo valjanih proizvoda. Pokrenuta proizvodnja u Željezari Zenica, sad pod nazivom ArcelorMittal Zenica No, to bi ukratko bilo to. Ugovor ove kompanije nije stigao do radnika, jer po starom, dobrom običaju, ko će radnike išta i pitati. Ni javnost nije doznala više, a prema onom što su otkrili novinari, mnogo toga što je obećano nikada nije ispoštovano. Žurnal je objavio da bi, ArcelorMittal, da je ispunio sve obaveze iz kupoprodajnog ugovora, morao uz veću proizvodnju zaposliti i dvostruko više radnika. – “milionske prihode od naplate odlaganja fabričkog otpada, to daje besplatno. Ugovor sa Mittal-om tretira se kao najveća tajna“, pisao je Amarildo Gutić. Prigodno je, 2018. na Dan metalaca, koji se obilježava 14. novembra, objavio neke stavke ugovora koje ArcelorMittal nikad nije ispunio. Pa smo saznali da je kompanija trebala u roku od 3 godine od dana zaključenja ugovora pokrenuti integralnu proizvodnju. Jedan član ugovora predviđa da će godišnje proizvodi između 2 i 2,5 miliona tona čeličnih proizvoda uz korištenje elektrolučne peći kao i postrojenja za integralnu proizvodnju čelika. To su 16. avgusta 2004. godine potpisali Vlada Federacije, Kuvajtska investiciona agencija i BH Steel Željezara Zenica te novi vlasnik LNM Holdings. LNM Holding će kasnije biti preimenovan u ArcelorMittal, ali je vlasnik ostao isti, Indijac Lakshmi Niwas Mittal. Protesti nisu urodili plodom Treba reći da je za samo jedan, jedini dolar Vlada FBiH Mittalu prodala 51 posto udjela najvažnijih proizvodnih pogona dotadašnje Željezara Zenica. Ulaganje LNM-a od 80 miliona, praktično je bila uplata sa jednog na drugi račun istog vlasnika. Dodatno, na računu BH Steel-a bilo je 25 miliona maraka!? Kuvajtska investiciona agencija je prodajom svojih 42 posto udjela za 100 miliona dolara ne samo vratila do tada uloženih 12 miliona dolara nego kroz taj aranžman naplatila predratni dug BiH te Slovenije prema Kuvajtu, te dodatno dobro zaradila, naveo je Gutić. No, sve ovo nije natjeralo ni tada, ni sada, niti ikada razne Vlade, premijere i ministre, koji su se smjenjivali da pitaju ko, kako, zašto je prodao vrijednu imovinu, nekadašnji gigant za sitniš, novim vlasnicima tretman povlaštenog kupca struje, gasa, nafte… pa i poreski tretman. Kompanija ArcelorMittal Zenica danas upošljava oko nešto više od 2.000 radnika, no u poređenju s prošlim vremenima to je tek kap u čaši. Vremena su nova, novi vlasnici, novi uslovi, ali i nova pravila, naročito i zbog činjenice da Vlada FBiH proteklih deceniju zanemaruje ekološke probleme na čije su se rješavanje obavezali potpisnici ugovora. Možda razlog leži i u činjenici da je ArcelorMittal Zenica najveći kupac električne energije u BiH, da se čak 60 posto ukupnog prihoda transportom roba JP Željeznice RS ostvaruje preko ove kompanije, dok JP Željeznice FBiH između 30 i 35 posto svojih prihoda “duguju” ArcelorMittalu. Također, Luke Ploče, kojima takođe rukovodi Vlada FBiH ovise čak 40 postoo kompaniji ArcelorMittal Zenica. Ova ovisnost željeznica i luke, kao i ovisnost desetina drugih firmi o kompaniji, kako ističe Nikhil Mehta, generalni direktor kompanije ArcelorMittal, prouzrokuje to da zapravo osim 2.400 radnika koje kompanija direktno zapošljava, još 10.000 radnik mjesta ovisi od ove kompanije. Nikhil Mehta, generalni direktor kompanije ArcelorMittal Zenica Strah od ekonomskog kolapsa, nepostojanje vizije kako prevazići zahtjeve/prohtjeve koje ArcelorMittal ima u pregovorima upravo nas dovode do toga da kompanija ArcelorMittal zapravo ima “slobodnu volju” i povlašteni položaj u Zenici i BiH. Iako kompanija i danas značajno doprinosi Zenici, ZDK, FBiH i BiH sa ekonomskog stajališta, sa ekološkog i socijalnog situacija je dosta drukčija. Odnos koji je Željezara Zenica imala prema gradu je bio takav da je zajedno s njom rastao i grad, da je zapravo Željezara tada i mogla i bila zenička i dio Zenice. Ko je odgovoran za privatizaciju i otpisivanje duga? Zašto se nikada nisu detalji ugovora objasnili i javno objavili? Da li je bilo mogućnosti da Željezara Zenica u vlasništvu FBiH radi isto ovo što danas radi kompanija ArcelorMittal? Spomenik kojeg više nema To su samo neka od pitanja na koje nemamo odgovor i koja će ostati da stoje kao monumentalni spomenik nad Zenicom, za razliku od Željezare, koje zapravo više nema. O važnosti Željezare koje više nema književnik i novinarSelvedin Avdić napisao je i roman „Moja fabrika“. Nakon toga je kazao: “Da bih opisao situaciju u kojoj se nalazi današnja Zenica u knjizi sam zloupotrijebio termin “stahanovističke melanholije”. Taj pojam se koristi da se opiše osjećaj koji imaju nekadašnji “heroji rada”, “stahanovci”. Kako je pisao Andrea Matošević, socijalističko društvo “betoniralo” ih je u vlastite simboličke temelje i pravilo od njih masmedijske zvijezde. Kada su vraćeni na svoja radna mjesta, koja su predstavljala društvenu marginu, oni su osjećali izvjesnu uskraćenost – “stahanovističku melanholiju”. Slično se nakon svega desilo Zenici. Nju su, zbog važnosti za jugoslovensku industriju, nazivali “centrom crne metalurgije”, “kolijevkom proleterijata” pa je ona sebi pripisivala mnogo veću važnost nego što ju je uistinu imala. Nakon što se “centar crne metalurgije” sveo na mali proizvodni pogon u vlasništvu stranih kapitalista, kolijevka je zaustavljena i stvarnost se pokazala u svoj svojoj okrutnosti. Zeničani nisu bili spremni da se suoče sa njom. Mislim da ta zbunjenost još uvijek traje”. Prije koji mjesec Željezara je proslavila 130 godina postojanja, a gotovo više niko ne vjeruje da će, petu godinu nakon stečaja, opstati. Umjesto proizvodnje čelika nekad najmoćniji simbol grada, pa i Bosne i Hercegovine bavi se uslužnom i prerađivačkom djelatnosti. “Željezara danas postoji i imao 80-tak radnika, ima imovinu 120 miliona”, značitu je, živa je – kaže predsjednik Sindikata Željezara Zenica u stečaju Avdija Halilović. Radnici tvrde da je početak kraja nastao baš u danima kad je proizvodnja prešla u ruke ArcelorMittala, da su mnogi smatrali da je u potpunosti trebala nestati za dvije, tri godine. “Željezara nije nestala, a njeni radnici sudskim putem potražuju dug nastao kroz udruživanje državnog vlasništva sa Kuvajtskim investicijskim fondom u kompaniju BH Still. Tada je umanjen bilans Željezare za oko tadašnjih 30 miliona dolara. Također i veliki dio imovine čeka kupce, iako se radi o izuzetno perspektivnoj imovini kao što je Hotel Internacional”, uvjereni su. No, hotel je pod hipotekom, nije moguće prodati ga, kako bi se radnicima uvezao staž. Kompanija je u stečaju, ali, radi i plaća 80 od nekadašnjih 25.000 radnika. U Zenici se i dalje proizvodi čelik. U Željezari se tuguje i priča o prošlim vremenima. Interview.ba Чланак Simbol tri države: Željezara – gigant prodat za šaku dolara се појављује прво на Capital.ba - Informacija je capital.
.jpg)
