Izvor: Radio Slobodna Evropa, 18.Apr.2015, 16:10   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Smiraj za pet vlaseničkih žrtava

U subotu je na mezarju Rakita u Vlasenici ukopano pet žrtava stradalih u ovom gradu 1992. godine. Najmlađa ukopana žrtva je sedmogodišnji Edis Hajdarević koji je stradao zajedno s ocem, bratom i sestrom dok su pokušavali pobjeći. Do sada je u mezarju Rakita ukopano 337 žrtava, a tijekom okupacije Vlasenice ubijeno je 2.643 Bošnjaka.

Mulka Huseinović sahranila je u subotu unuka Edisa. Zadnji put vidjela ga je 1992. godine. Kao dječak dolazio bi majki, a taj >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Slobodna Evropa << dan kada je njegov otac pokušavao sam pobjeći - Edis nije želio ići bez njega. Kući se više nikada nije vratio kao ni njegov otac, mama, brat i sestra.

"Sa ocem otišao i pofatali ih na nekom Debelom brdu, i plakao ocu da ne ide jer će ih pobiti. Dijete je sve znalo, umno bilo, imalo predosjećaj", kaže za RSE nena Mulka.

I najbliži prijatelj Hajdarevića, Fajko Kadrić, prisjeća se posljednjeg susreta sa malenim Edisom koji je bio sa ocem Fadilom.

"Zadnji put sam video malog taj dan kad će i nestati. Za mene je onako baš potresna scena kada ga je otac Fadil stavio na leđa i uzeo za nožice. To je bilo pred ratnom bolnicom, a u vrijeme pada Cerske. To je zadnje bilo kad sam ga vidio. Nakon toga čuo sam da ga više nema", kaže Kadrić.

Azra Merić sahranila je supruga Salku. Prisjeća se kako je mučki odveden iz kuće.

"On je ostao u kući, on nije sa mnom krenuo, samo znam od ljudi koji su ga vidjeli da su ga dvojica sa kapama preko glava izveli iz kuće", navodi Merić.

Taj 21. travnja bio je najgori dan za Vlaseničane. Mujo Hadžiomerović ističe da su u to vrijeme, potpomognuti domaćim snagama, u Vlasenicu ušla dva korpusa Novosadski i Užički. Iako je prošlo 23 godine od stradanja ovi ljudi, nikada nisu zaboravili strahote logora Sušica, mušenja, zlostavljanja, silovanja i ubijanja.

"Tom prilikom je stradalo 2.643 naših sugrađana. Prvi logor za Podrinje je logor Sušica kroz koji je prošlo preko osam hiljada Podrinjaca", kaže Hadžiomerović.

No, ono što najviše boli i zabrinjava ove ljude je što ubijene Vlaseničane sve manje ima tko identificirati. I zaista, uz mezarja i tabute žrtava, danas su uglavnom stajali susjedi i prijatelji.

"Porodice umiru. Jednostavno danas - kada trebate uzeti izjavu od porodica - porodica nema. Porodice čekaju, čekaju dvadeset godina. I danas ih nema", kaže za RSE Munevera Mekanić, predsjednica Organizacije porodica šehida i poginulih boraca Vlasenice.

Još uvijek se traga za oko 1.000 vlaseničkih Bošnjaka čiji se trag gubi od travnja 1992. godine.

Nastavak na Radio Slobodna Evropa...