Kao gorljivi pristaša ljudskih prava, silno sam tužan zbog ugrožavanja elementarne čovekove potrebe za samotrovanjem i istovremenom toksikacijom svega oko sebe čemu kuca srce. Sa setom se sećam onih divnih dana kada sam bio tek bezbrižni glavati dečačić, posebno nezaboravnih jutara tokom kasne jeseni, kada oštar vazduh prenosi mirise na pedesetak metara daljine. Tada bi, dok idem u školu >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << i pokušavam da se setim makar pet zeljastih biljaka, pored mene prošli poneki čika ili teta sa upaljenim čibukom, ostavljajući za sobom onaj specifičan vonj nesnosne krdže, od kojeg se i danas moje lice razvuče u umilnu grimasu
Priznajem, pomodar sam. Sugestibilniji sam od malog deteta. Nema te novotarije za koju nisam spreman da stavim sopstveni penis na panj, pa nek seku! Fundamentalističkim žarom upijam i najminorniji članak o melioraciji pod uslovom da je napisan u Amsterdamu, Berlinu, Lionu ili Njujorku. Istine koje dolaze sa Zapada za mene su neupitne, i povinujem im se bez ikakvog prigovora. Jedino i isključivo zbog takve moje prirode oduševljeno sam prihvatio i ovaj nagoveštaj obračuna države sa duvanskim dimom. Da je ideja potekla odavde, ne bi mi se svidela, ali ako se već primenjuje u Evropi - to je, bre, nešto! Jasno i glasno ponavljam - sa pušenjem se mora nemilosrdno obračunati, jer je to jedan od uslova za naše integrisanje u civilizovan svet!
Moja egzaltiranost nema ama baš nikakve veze sa, recimo, čudnom navikom da pravim grimase kada se uveče vratim iz nekog lokala u kome je stotinak ljudi u sebe uvlačilo više duvanskog dima nego što bi Srbija želela, u jednom trenutku, da „povuče" novca od MMF-a. Nije to, majke mi, ni zbog činjenice da u tri sata ujutro, po povratku iz nekog kluba, mogu da osetim odvratni miris duvana čak i na svojim jebeno brendiranim gaćama (zapadnjačkim, podrazumeva se). U takvim prigodama imam veliku sreću što niko od mojih ukućana nema problema sa mesečarenjem. Da ih ima (problema, mada ni ukućana nemam baš mnogo) lako bi mogao biti zavaran mojim mirisom, pa hajde ti, kukala ti majka, dokaži izgladnelom veselniku da nisi šunka, jer se ni po čemu ne razlikuješ od dobro nadimljenog komada (doduše šetajućeg) mesa.
Mogu da se nosim i sa tim da, dok kupujem kartu u gradskom prevozu (odakle su cigarete proterane ihaj otkad) „majstor" jednu ruku koristi za vraćanje kusura, dok mu druga služi za pridržavanje tek zapaljene cigarete (čime drži volan ne smem ni da pomislim). Nemam nikakvih problema ni kada vidim trudnu ženu kako novu cigaretu pali tek ugašenom. Znam i ja da je štetnost duvanskog dima izvikana, isto kao i kvalitet Mercedesovih vozila ili ljudska potreba za ljubavlju. Kao gorljivi pristaša ljudskih prava, silno sam tužan zbog ugrožavanja elementarne čovekove potrebe za samotrovanjem i istovremenom toksikacijom svega oko sebe čemu kuca srce. Sa setom se sećam onih divnih dana kada sam bio tek bezbrižni glavati dečačić, posebno nezaboravnih jutara tokom kasne jeseni, kada oštar vazduh prenosi mirise na pedesetak metara daljine. Tada bi, dok idem u školu i pokušavam da se setim makar pet zeljastih biljaka, pored mene prošli poneki čika ili teta sa upaljenim čibukom, ostavljajući za sobom onaj specifičan vonj nesnosne krdže, od kojeg se i danas moje lice razvuče u umilnu grimasu. Neka od najbesprizornijih iskušenja tokom nošenja sivomaslinaste uniforme podneo sam herojski, a da drugima nikada nisam otkrio tajnu svoga čeličnog ustrojstva. Sada to mogu da obznanim. Pripremao sam se u najsurovijim uslovima - prvo bih u školi bio na sedam ili osam časova i onda, tinejdžerski iscrpljen, ulazio u autobus, gde bi mi se na rame nalaktio kakav grmalj koji je neposredno pre ulaska u vozilo spirio desetak cigareta, neretko i po koju ljutu. Ko to preživi, spreman je čak i da „vodi decu na Zagrebački velesajam".
Photo: therealfun.com
Priče o tome da je moj poslovični fašizam glede pušačke populacije samo isprazna demagogija i doktrina čije su „oči rasparene" a „jezik potkraćen", dolaze ponajviše od onih koje ovaj zakon pogađa u sridu - dakle, od Ž. Vajagića i njemu sličnih uživalaca teškog katrana. Mogu oni mene da optužuju za zamenu teza koliko hoće (istoga časa ću i ja to uraditi njima), ali znaju dobro zašto dižu galamu, i teško da im jedan beznačajni sledbenik svih evropskih novotarija može predstavljati bilo kakvu prepreku. Nešto je drugo tu u pitanju, jer ne verujem da će nadnice za tutunoberačite biti smanjene usled nedostatka interesovanja za paklice cigareta. Uostalom, kada se setimo kakvim su se sve perjem ljudi ovde kitili, prilepljivanje titule „pušačkohuškačkog poglavnika" mu dođe skoro kao kompliment. Potezanje Hitlera kao argument nije baš na mestu - u vreme kada mu je firer dozvoljavao pušiti (u kabinetu), Musolini je vođi Trećeg rajha bio idol, strah i trepet i ogroman autoritet u mnogim oblastima. Nemamo baš svi priliku za upoznavanje sa svojim zvezdama vodiljama, a kada je i dobijemo, da li razmišljamo o tome da svom idolu bilo šta zabranimo? Posebno ne sitnicu poput pušenja, za kojim on sâm izrazi snažnu želju.
Suočen sa nekom od dilema koje je pred nas izneo cenjeni rodonačelnik kancerofilske škole mišljenja, ne bih mnogo razmišljao - da, izabrao bih da živim duže, makar uvlačio i kraće. Između žutih i lepljivih prstiju, silom prilika bih se uvek opredelio za ove druge. Ako već moram da kašljem, neka to bude od prehlade, a ne od šištanja dima kroz moje disajne organe (u obzir dolazi i šištanje mošnji kao reakcija na Vajagićevu tvrdnju da je, kao pušač, sateran u geto). Korto Malteze i drugi strip i filmski junaci neka budu izuzeti od nadolazećih zabrana, a za ustreptale ljubavnike u postkoitalnom meraku ne plašim se previše - već će sa naći neka stvar (makar i pogana) za trpanje u usta umesto tako lako predvidive cigarete.
Photo: deviantart.net
Samo me jedna stvar muči – kao i uvaženi kolega Vajagić, nisam vičan peripetijama pravničkim, pa mi nije baš najjasnije kako će funkcionisati institucija lica odgovornog za pušenje. Dođe njemu kontrolor i, na osnovu opušaka i koncentracije dima, ustanovi da se u radnim prostorijama nedvojbeno pušilo desetak dana ranije. Krene lepo inspektor da piše kaznu, a nesrećnik koji se već oprostio od pedesetak evra, koliko mu je zakonom razrezano, seti se jedne spasonosne ideje. Lepo objasni glavatom gospodinu inspektoru da je desetak dana ranije bio u velikoj dilemi da li da zove njega, ili one druge. Na kraju je ipak zvao one što su raspisali nagradu od deset miliona evrića za jednog generala u bekstvu, jer mu se učinilo da je video baš tog „heroja" lično kako se skrivao u magacinu i za to vreme povukao koji dim. Tada će ga inspektor pitati kako može da dokaže da je to bio baš onaj „đeneral", na šta će mu nesuđeni kažnjeni uzvratiti pitanjem kako on može da dokaže da nije. Ako se, na kraju, ispostavi da jeste, da li njemu država dođe onu razliku između deset miliona i pedeset evra?
„Ima jedna Hašekova priča", rekao bi Isuse, kak je pametan junak Grlićevog filma. Jedan od likova u toj priči se zove gospodin Kalina, i u svoju lulu, zarad bolje arome, stavlja latice ruže. E, taj je gospodin Kalina tako popušio i prosce svoje kćeri, kao što smo i mi popušili mnogobrojne prilike koje su se pred nama nalazile u bliskoj prošlosti. Da li ćemo popušiti i ovu, na kraju zavisi samo od nas. Uprkos gerilskom protivljenju Vajagića i inih kancerofila, to se možda i ne dogodi. Za razliku od one skupštinske anegdote sa dedom i unukom, svim alveolama svojih netaknutih, nepušačkih pluća, snažno se nadam da ova priča ima srećan kraj! In your face, Serbia!