SREMSKA RAČA - Tada se nisu brojali dani već izgubljeni životi, kolona izbeglica je bila presečana, bombardovana, ljudi su ubijani... Htela sam ih prebrojati, jer nikada nisam videla toliko ljudi, ali ni početak ni kraj kolone se nije nazirao, rekla je Ðurđica Popović, djevojka koja je prije 20 godina bila u koloni izbjeglica koja je iz Hrvatske u Srbiju bježala pred hrvatskim vojnicima.
Povodom obilježavanja 20. godišnjice i Dana sjećanja na progon Srba tokom hrvatske vojne akcije "Oluja", ona je rekla da je tih ljetnjih dana bila okupirana mislima o svadbi kuma.
"Razmišljala sam šta ću da obučem, kakva će mi biti frizura. Izabrala sam haljinicu i lakovane cipelice. Samo nisam znala šta ću ako bude padala kiša. Kišu smo još i mogli da očekujemo, ali oluju nismo mogli ni zamisliti. I jedno jutro probudila nas je pucnjava", navela je ova djevojka.
Popovićeva je navela da to nije bio prvi put da dječiji san prekidaju rafali.
"Nisam ni pomislila da je 4. avgust 1995. godine bila poslednja noć koju ću provesti u svom krevetu, u svojoj sobi, da mi je to poslednje svitanje zore u mom mestu", rekla je ona.
Tih dana se, kako je rekla, dani nisu ni brojali, već samo ljudski životi Kako ja nevela uvek je htela da prebroji ljude u kolonama, ali im nikada nije videla “ni pocetak ni kraj”.
"Gledam nas i pitam se šta smo mi? Nesećnici, heroji, kukavice, igračke? Da li se to istorija šali sa nama ili nas podseća na zaboravljene lekcije. Umesto zaključka, jer ga u ratu nikad nema, ispovest ću završiti citatom: Ima li šta gore, onaj ostavio mrtvu mater u jarku, drugi opet nesaranjenog sina, treći još i ne zna gde mu je ko. Rat je veliko zlo", zaključila je Popovićeva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.