Bojim se. Iskreno se bojim za budućnost stanovnika ove zemlje kad vidim kako su se pogrešne koncepcije, površnosti i neozbiljnost duboko utemeljili među onima koji treba da nas vode u svjetliju budućnost (čast izuzecima).
Kažu da kada uđete u pogrešan voz, svi su vagoni pogrešni i sve su stanice pogrešne. Odijum koji se stvara oko potrebnih reformi u ovoj zemlji mi nedvosmisleno govori da smo se mi već ukrcali u pogrešan voz. Na putu smo kojim je davno krenula Grčka, pri čemu smo sve bliže pogrešnoj posljednjoj stanici. Pri tome ne mislim samo na zaduživanje. Trenutno, zaduživanje je naš najmanji problem.
Mislim na izgradnju jedne potrošačko-politikantsko-populističke ekonomije u kojoj nema ni blizu dovoljno sredstva za obrazovanje, istraživanje i razvoj, nabavku modernih tehnologija, stavljanje u funkciju prirodnih resursa, izgradnju moderne infrastrukture, itd. Nema preduzetničke inicijative, otvaranja novih radnih mjesta, uključivanja naših naučnih radnika u svjetske projekte. Nema dinamike. Nema progresa. Nekad je bio konzumerizam, a danas samo apatija. I životarenje. Dok sve ne prođe. Dok ne dođu bolja vremena. Dok ne dođe prava stanica za putnika u pogrešnom vozu. Ako treba da učimo na tuđim greškama, onda učimo od Grčke jer je tamo trenutno najteže. Grčka neće uskori stići na pravu stanicu. Grčkoj neće uskoro biti bolje. Reforme koje se danas od njih traže, a u nešto blažoj formi i od nas, nisu tu da obezbijede njihov dinamičan razvoj, smanjenje siromaštva, zapošljavanje. O razvoju treba da brine svaka zemlja za sebe. Međunarodni kreditori brinu o makroekonomskoj stabilnosti zemlje, a kako bi obezbijedili stabilnost međunarodnih tržišta. Stabilnost zemlje, pa i po cijenu široko rasprostranjenog siromaštva, je njihov posao. Razvoj je naš.
Kako izbjeći da postanemo nova Grčka. Nije dovoljno samo ograničiti rast spoljnog i javnog duga. Mora se mijenjati koncepcija načina razmišljanja. Mora se shvatiti pojam makrokonkurentnosti (nacionalne konkurentnosti, konkurentnosti zemlje) u svoj njegovoj složenosti i u skladu s tim mijenjati prioritet rada vlasti.
Biću slobodan da dam jednu moju definiciju makrokonkurentnosti koju sam sastavio oslanjajući se na definicije velikana iz ove oblasti (Krugmana, Ferbergera, Saksa, Vernera i drugih). Ona glasi: Konkurentnost zemlje je njena sposobnost da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uslovima održi ravnotežu trgovinskog računa platnog bilansa, dinamičan privredni rast koji kroz povećanje realnih zarada i kreiranje radnih mjesta vodi povećanju životnog standarda stanovništva, sve to postignuto uz zadovoljavajuće stope investicija i bez rasta spoljnog duga zemlje, te bez značajnijeg narušavanja prirodne sredine.
Dakle, konkurentne zemlje odlikuje dinamičan privredni rast, rast zapošljavanja, rast zarada, proizvodne investicije, briga za životnu sredinu, uz ono što se podrazumijeva, a to je uravnoteženost uvoza i izvoza bez rasta spoljnog javnog duga. Iz prethodne definicije je jasno da je naše poimanje kako je dovoljno samo da smanjimo nivo plata u zemlji pa da postanemo konkurentni potpuna zabluda. Ta žrtva u obliku smanjenja plata neće dati nikakvog efekta ako ne budemo mijenjali druge stvari. Svjetski najkonkurentnija zemlja (Švajcarska) je ujedno i zemlja sa najskupljim radnicima u svijetu mjereno zbirom prosječne godišnje zarade. Prosječnom švajcarskom radniku morate da isplatite preko 75.000 evra godišnje za ono što uradi. I pored toga, Švajcarska je na vrhu konkurentnih zemalja, jer su njihovi radnici visokoproduktivni zahvaljujući korištenju najnovijih tehnologija u proizvodnji, inovativnosti, itd. Zapravo u skoro svim evropskim zemljama koje se nalaze u vrhu svjetskih lista konkurentnosti zbir zarada je preko 40.000 evra godišnje (u Norveškoj, Danskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Britaniji, Njemačkoj, itd). S druge strane, zbir godišnje zarade radnika u BiH nije ni 8.000 evra, a i dalje smo nekonkurentni. Zapravo, u čak devet evropskih zemalja radnici su, mjereno preko zarada, jeftiniji nego u BiH, počevši sa Moldavijom, Albanijom i Ukrajinom, gdje je radnicima dovoljno isplatiti maksimalno 3.500 evra godišnje za isti posao za koji mi tražimo 8.000 evra. Ne treba ni pominjati da smo pretposljednji u Evropi po nivou trgovinskog deficita, tj. najgori (od nas je gora samo Moldavija), te po nivou nezaposlenosti (od nas gora samo Makedonija). Nešto bolje stojimo po kriterijumima stope spoljnog javnog duga (16. smo od 41 zemlje), te stope privrednog rasta u zadnjih pet godina (22. smo od 41 zemlje).
Dakle, vraćam se na pitanje šta raditi da izbjegnemo grčki scenario. Mnogo toga. U najkraćem. Ne trošiti. Ne štedjeti. Ulagati u znanje i proizvodnju. Moramo hitno početi ulagati u dosta toga. Lijep primjer naše sramote i nebrige (daleko od toga da je jedini) je nedostatak ulaganja u elektroenergetski sektor. Prošlo je 20 godina od rata. Mogli smo i morali svaku marku kojom smo raspolagali uložiti u izgradnju mini-hidroelektrana i drugih energetskih objekata. Bog nam je dao veliki potencijal. Ali ne i pamet. Zato će taj potencijal iskoristiti drugi. Nije tačno da novca nikad nije bilo za investiranje. Sjećam se godine kada je uveden PDV. Tada se na računima države pojavilo nekoliko stotina miliona KM više nego što je planirano. Tadašnji vlastodršci su se utrkivali kako da taj novac vrate vjernom narodu, a moglo se izgraditi nekoliko desetina minielektrana. I kasnije, kada je prodavan "Telekom", moglo se uložiti više u energetski sektor. Ali nije. I preduzetnička infrastruktura (inkubatori, inovativni centri, klasteri, tehnološki parkovi) su primjer naše nebrige i neodgovornosti. Odmah nakon rata smo morali izgraditi po jedan inkubator malog biznisa u svakoj opštini. Nije to bilo skupo. Trebalo je samo htjeti. Međutim, trenutno u Republici Srpskoj imate jedan i po funkcionalan inkubator malog biznisa na 64 opštine. I njega je izgradila norveška vlada. Šta reći kad su riječi suvišne. Dakle, pred nama su dva puta... Jedan kojim trenutno idemo. Možemo prosto da nastavimo da se ponašamo nonšalantno. Neodgovorno. Da trošimo, ali ne i proizvodimo. Da i ono što se ovdje investira bude u stambeni prostor, infrastrukturu za trošenje stranih proizvoda i usluga (trgovine, banke), ili u najboljem slučaju u zastarjele tehnologije, gdje ćemo biti konkurentni samo zahvaljujući raskalašnom trošenju prirodnih bogatstava i jeftinoj radnoj snazi. Ili drugi put. Da investiramo u znanje, preduzetništvo i moderne proizvodne kapacitete. Da izvozimo struju, ali i sofisticirane gotove proizvode. Koji put ćemo odabrati - na nama je. Bojim se da je navika čudo i da ćemo teško odstupiti sa grčkog puta. Dok najzad ne stignemo na naše odredište. Dno. Tamnu rupu bez tračka svjetlosti. Recesiju bez nade za oporavak! Međutim, i u tome ima određene pravde. Ko ponavlja tuđe greške i treba da završi na dnu. Nešto vremena da se promijenimo i pokrenemo još ima, ali ne puno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.