Pohod vožda s Voždovca

Srpsko-crnogorsko jedinstvo obnavljalo se uz spektakularni protokol poslije odgovarajuće novinske pripreme javnosti – unaprijed je objavljena priča o tome kako je Milo posredovao oko dovođenja arapskog emira koji će investirati u srpsku privredu. Trebao bi graditi futuristički „Beograd na Savi“ podno novog visećeg mosta s najvišim nosećim stupom na svijetu. No, zna se da Crnogorci, koliko god bili utjecajni u određenim tajnovitim krugovima, još ne vladaju Perzijskim zaljevom – ondje vladaju Amerikanci, koji po jednog takvog emira mogu poslati na odabranu destinaciju svakog mjeseca u godini. Prema tome, ako se unaprijed pravio neki plan, „itinerer normalizacije“, bit će da je u to na posredan ili neposredan način bio uključen Department of State, ili neka od njenih organizacija koja objedinjuje novac, strateške investirane interese i globalne informacije.

Javnim izmirenjem s Đukanovićem uklonjen je jedan od tri problema što onemogućuju normalno funkcioniranje srpske države u međunarodnom okruženju. Srbija, naime, ne može urediti odnose sa susjedima dok ne prizna vlastite granice. Ako su, naime, Crnogorci Srbi, onda ta Njegoševa postojbina uopće ne postoji u državnopravnom smislu, pa ne mogu vrijediti diplomatske procedure, sugerira fikcionalni narativ srpske mitotvorne politike, a isto važi i za Bosnu, jer ondje postoji cijela srpska paradržava, koja se tu sasvim loše uklopila. Postoji još i problem s Hrvatima, koji nije pravne prirode, nego se manje-više svodi na edipalni kompleks preostao od ranije jugoslavenske zajednice, ali to je Vučić zapeglao kad je došao u Zagreb, dvadeset godina nakon gostovanja s „delijama“, navijačima „Crvene zvijezde“ koji su tada ulučili posljednju priliku da se bez oružja pomlate s „Bad Blue Boysima“, navijačima „Dinama“. No, u Zagrebu se pojavio jedan drugi Vučić, koji se onog prošlog jedva sjetio kad je, iz sentimentalnih razloga, otišao na janjetinu „Pod stare krovove“ u Maksimirskoj ulici…

Osim vanjskih, postoje tri unutrašnja žarišta identitetske krize. Jedno se eksternaliziralo otkako postoji država Kosovo, koju priznaju zapadne zemlje. Sad je to riješeno, ma tko što mislio. Drugi problem, vojvođanski, zapravo i ne postoji, osim u političkim prijeporima s opozicijom koja tu pokrajinu kontrolira. Treći, muslimanski na Sandžaku, nije akutan. To je, uostalom, Srbija u staroj optici – po novom, funkcionalističkom gledanju na stvari, svi se problemi mogu jedan po jedan riješiti praktičnom politikom i od „tereta historije“ pretvoriti u prednost na narednim izborima što će se održati za tri mjeseca. Da se postigne pozitivna percepcija političkog vodstva i njegovih sposobnosti da upravlja državom, treba samo demonstrirati brzinu i agilnost. Srpski Aleksandar presijeca gordijske čvorove brzinom kojom su se nekad presijecale trake na otvaranju javnih radova koji nikad nisu bili završeni…

Novi pristup srpskoj politici toliko je realističan i zdravorazumski impostiran da se čovjek može okladiti kako ga nije kreirao nijedan od senilnih memorandumskih korifeja iz Akademije nauka. Reklo bi se da nema veze ni s idejama predsjednika Tome Nikolića i njegove savjetničke svite sastavljene od lokalnih mudraca koji su se geopolitičkom mudrošću napojili na samom izvoru, u ćiriličnom beogradskom dnevnom listu „Politika“, gdje se popularna političko-historijska feljtonistika odavna pretvorila u disciplinu što jako podsjeća na predmet „Obrana od mračnih sila“ što se naučava na čarobnjačkom veleučilištu Hogwarts iz serijala o Harryju Potteru.

Budući da je krizu odnosa sa Crnom Gorom trebalo na brzinu riješiti, ona je ekspresno riješena: Milo je pozvan u goste, svi su se izgrlili i izljubili, izrekli su neke lijepe riječi, koje ne koštaju ništa i sad je Milo plus, a ne više minus u tenzorskom računu sila, pa će to Vučićevu SNS-u donijeti nemali broj glasova… Idući korak načinjen je odlaskom Aleksandra Vučića u Banja Luku. On je ondje primio nagradu kao „čovjek godine“ u izboru „Nezavisnih novina“, susreo se s Miletom Dodikom, a kako je sa sobom poveo cijelu srpsku vladu, održana je i zajednička sjednica s vladom republike Srpske. Da se to ugovaralo u posljednji čas vidi se po tome što su ministri bili najavljeni na konferenciji časopisa „Economist“ koji je veliki novosadski izdavač Robert Čoban upriličio povodom izlaska međunarodnog godišnjaka te autoritativne edicije na srpskom. No, njihovo je sudjelovanje na konferenciji u „Hyattu“ otkazano zbog ove hitne misije u koju se, kako je na aerodromu bila magla, išlo automobilima… Isplatilo se, jer je Vučić tu stekao novu potporu i još povelik boj glasova koje će mu biti potrebni za „istorijsku pobedu“ na predstojećim izborima što će se vjerojatno održati u martu. Dodikovi oponenti koji su računali na podršku zbog ranijih idejnih i političkih veza s radikalskim, a zatim i naprednjačkim vodstvom, uvidjeli su da na tu maglu više ne možeš računati – funkcionalistička kombinatorika Vučića je neumitno dovela drugom moćnom čovjeku koji će mu za nekoliko mjeseci pružati potporu, kao one domaćice koje s razoružavajućim osmjehom tv-auditoriju jamče da sredstvo koje endorsiraju najpouzdanije skida fleke, odnosno „uklanja tvrdokorne mrlje“. Ostaje Sarajevo, ali to je nekako u domeni Nikolićevoj, to su ti stari idejni glibovi u koje poličar s Vučićevim prioritetima možda ne bi ni trebao stupiti… Puno se riskira, a ne može se dobiti ni jedan glas i sve što se ondje moglo učiniti, već je obavio Boris Tadić, koji je gradio image, a ne podršku za većinsku pobjedu na izborima.

Moji liberalni prijatelji u Beogradu pitaju se kako je moguće da Vučić danas na mjestima gdje ga njegov precizno određeni itinerer dovodi, radi upravo ono što bi samom Vučiću ranije bilo u najvećoj mjeri nepodnošljivo? Jučer bi Vučić grdio ovog današnjeg Vučića, i to najstrašnijim riječima… Kakve, dakle, veze imaju ovaj i onaj Vučić, pitaju se građanski intelektualci, kojima ništa nije jasno, a nisu zahvaćeni pobjedničkim zanosom što smete i zaludi puk kad osjeti da se gradi nova liderska karizma? Pokušaji da se ustanovi odnos između samoga Vučića, naime njegove istinske persone i njegove prijašnje retorike, ne uspijeva, jer ta veza i ne postoji. Postoji samo osoba, političar koji inteligentno i bez zazora usvaja uspješniji format. Sadašnji njegov funkcionalizam ne može se dovesti u vezu s prijašnjim njegovim fikcionalizmom, jer je taj narativ mrtav ako u Srbiji bivša desna „antimundijalistička“ opozicija ne daje prebite pare za mitološke konstrukcije na kojima se gradila propala Miloševićeva država. Sva ta memorandumska dovijanja više ništa ne vrijede, inflacija ih je pojela kao Miloševićev dinar, i u raskošnom akademijinom zdanju na Knez Mihajlovoj mogu se mirno vratiti ranijim eminentnim bizantološkim istraživanjima kojima je srpska nauka u doba Ostrogorskoga i Đurića stekla svjetsku slavu, dok se nije bila prebacila na kurentnu političku robu i najvećeg od svih srpskih funkcionalista, vještog beogradskog bankara i političkog brokera Slobu Miloševića, prevela žedna preko vode te pretvorili u ikonu srpskog političkog fikcionalizma… Upropašten i osramoćen, jadno je skončao u ševeningenskom kazamatu haške dušegupke.

Vučić, čini se, ima bolji think-tank od njega ili, što bi rekao Winnetou – „bljedoliki ima moćnu medicinu“. Zapravo, plan i program, odnosno jasno zacrtan intinerer, isti je onaj koji je bio na raspolaganju Borisu Tadiću, ali čini se da je ovaj novi lider u svoju avanturu pošao s većim elanom i s manje prtljaga. On je zaista beskompromisan i puno ne filozofira – njegova pozadina i prošlost takvi su da mu to ne dopuštaju. Nije mu pružen luksuz da vlastitim promišljanjima pokuša doprijeti do autentičnog stava, jer bi to bio nepotreban teret pri ovakvom brzom usponu. Odbacivši ruksak, Vučić je, dakle, krenuo prema vrhuncu K2, gdje je ranije išao Čeda, ali više kao rekreativac. Ovo su sad ozbiljne stvari…

Kako će se priča dalje razvijati? U januaru imamo kongres SNS koji treba potvrditi Vučića, ali sad bez ikakvih utega ili osigurača – ako dobije isti mandat primit će ga u činu starijeg faraona prve klase. Tu također treba donijeti odluku o skorim izborima – što Nikolić neće zdušno zagovarati. Njemu je Aca Vučić miliji kao prvi potpredsjednik vlade, PPV, nego kao prvi predsjednik vlade SNS-a, na koju on onda, logično, neće imati naročitog utjecaja, da se i ne govori o njegovim savjetnicima i svima koji se pozivaju na solunaštvo svog naprednjačkog radikalizma…

Dok je Boris sjedio u predsjedničkoj palači – bivšem Muzeju princa Pavla u Pionirskom parku, to je bio glavni centar moći jer je Tadić premijerski položaj dao u outsource, pošto je sam nosio i dobio parlamentarne izbore. Ako se, dakle, Vučić izdigne do premijera i formira – što je potpuno realno očekivati – većinsku, možda i jednobojnu vladu svoje stranke, predsjednička će palača opustjeti: onamo će dolaziti samo oni koje predsjednik pozove, a oni se pristojno odazovu, kako to sad regularno ide i na zagrebačkom Pantovčaku. Doduše, jednobojna vlada nije dobra ideja ne osvoji li SNS oko 70 posto glasova, pa stekne apsolutnu premoć, jer za velike poteze i reforme treba velika snaga i cijela rezervna armija narodnih poslanika, ako ovi u prednjim redovima posustanu i od straha popadaju pod skupštinske klupe. To će možda iziskivati još jednu stranku u koaliciji, možda dosadašnjeg partnera, SPS, ili čak Demokratsku stranku, jer kako je Tadić priznao na televiziji – o toj koaliciji valja razmišljati ako se DS prethodno učvrsti te osvoji dovoljan broj glasova. Boris, dakle, poručuje ono što svi ionako vide – moraju se nekako riješiti Đilasa, jer s njim ne postižu uspjeh. To je empirija. Bez Borisa, Demokratska stranka praktično ne postoji, a Đilas je Vučiću nepodnošljiv zbog toga što je poslovno ukorijenjen u glavnom gradu. Svi tabloidi u dosluhu s vlašću uredno ga deru svakoga dana na naslovnim stranicama. Na televiziji „Pink“ puštaju spot pod naslovom „Žućko“, u izvođenju grupe „Models“. Pet polugolih cura samo u čizmama i kratkim bundama pjevaju: „U mom gradu živi jedan čovek bogat, spakovao zlato, nama ni za nokat…“

S Tadićem na čelu, Demokratska stranka bolje bi odgovarala Vučićevom SNS-u nego SPS, koja se obraća istom izbornom tijelu – te dvije partije previše su slične da bi bile kompatibilne: palanačke, a ne građanske, autoritarne, a ne demokratske, klijentelističke i činovničke… Demokrati i narodnjaci pak dvije su supkulture i jedni drugima ne konkuriraju za glasače. Uostalom, Boris bi bio sjajan ministar vanjskih poslova – svi inozemni sponzori orgazmirali bi na to rješenje. A kad Tomi završi predsjednički mandat, tko bi bio bolji da ga zamijeni od – Borisa Tadića? Tadić i Vučić već su se ogledalo u „međustranačkom inženjeringu“, što je osebujna politička disciplina modeliranja tuđe partije… A teško je zamisliti da bi Vučić sam priželjkivao predsjednički položaj, jer je neuporedivo manjega značaja premijerskog, niti će dopustiti da se na njemu osovi neki drugi čovjek iz njegove stranke. Sam Toma, koji će u toj projektiranoj budućnosti doduše imati tek šezdeset i četiri godine, možda ipak odluči da se povuče na imanje u Šumadiji i peče rakiju, budući da će do tada, u eventualno posve funkcionalnoj i defikcionaliziranoj Srbiji na domak prijema u Europsku uniju, ipak biti nezgodno što predsjednik izjavljuje da su homoseksualci „abnormalni“. I Vučić je davao svakakve izjave, ali na njega čovjek barem ne sumnja da misli to što kaže.

S druge strane, Aca se Vučić pokazao pouzdanim, sto posto prilagodljivim i stoga prikladnim kadrom za vođenje jedne srpske funkcionalističke vlade. Da je savršeno siguran izbor vidjelo se po tome što su se njegovi odnosi s Nikolićem zategnuli oko ruskog plinovoda: Toma je ruski čovjek, pravi srpski rusofil i nepopravljivi narodnjak, pa Vučić, koji nije ništa od toga, ali ni nešto drugo, bez krzmanja odabrao Europu i Ameriku, kojima je „Gazpromov“ monopolska instalacija za dopremu ruskog plina neprihvatljiva… Velika je prednost mladog lidera SNS-a što brzo napravi računicu, a onda bez uobičajenog prenemaganja i izmotavanja stane bez ostatka na jednu stranu: kakvo nesrpsko i nebalkansko ponašanje!

Tako čvrstom, pouzdanom liku može se i mora pomoći i već se pomaže. Sam je doveo Sašu Radulovića za ministra privrede, a ovaj je definirao paket mjera za restrukturiranje neproduktivnog državnog ekonomskog sektora, uključujući rasturanje Razvojnog fonda iz kojega milijarde eura godišnje idu u blagajnu propalih državnih firmi i najvećih tajkuna. Kredit od 8 milijuna eura odobren je primjerice tv-mogulu Željku Mitroviću, vlasniku televizije „Pink“. To što se iz Beograda u regiju pumpa turbo-folk u neopisivo kičastom pakungu koji bi posramio i Bollywood, nije tako strašno kao činjenica da se taj kvaziorijentalni pseudofolklor potiče iako nije komercijalna roba. Doma ne uživa veliku popularnost, nego se izvozi uz državne subvencije, skupa s predodžbom da su Srbi barbari koji po cijeli dan sviraju u trube, dok cajke tresu mršavim dupetima i mešaju raskošnim silikonskim protuberancama… A u Beogradu zapravo ima manje narodnjačkih birtija nego u Zagrebu. Na šlepovima se svira više džeza ili elektronike nego folka, jer svi glazbeni idiomi tu bolje prolaze od Mitrovićeva neautentičnog šloka, koji se na domaće tržište, umjesto za uši, plasira samo za oči, u dnevnim obrocima za publiku tabloida koja pase fotografije lažnih sisa lažnih zvijezda srpske tranzicijske instant-seljačije, jedne od najgorih bolesti beogradske urbane scene. Djevojke se odgajaju kao kurve, kaže moj liberalna prijateljica, a to njima uopće ne ide lako u ovoj zapravo patrijarhalnoj sredini!

I to se može izliječiti beskompromisnom fiskalizacijom, poreskom politikom te restrukturiranjem, terapijom koju međunarodne financijske institucije preporučuju zemljama zaostalim u razvoju. No, svi znaju da jedino svjež novac za greenfield-investicije može podići domaću privredu. Stoga je u vladu kojom Vučić još ne upravlja za financ-ministra instaliran mladi Lazar Kostić (29), junior-partner američkog McKinseya. Njegova tvrtka specijalizirana za pružanje konzaltinga državama koje treba restrukturirati, posudila ga je da pripazi na novčane tokove, što znači da će, skupa s pristupnim pregovorima, poteći i neka lova ako se formira stabilna vlada koja se upravo stvara. Tim Radulović-Kostić radio je na budžetu za 2014. koji izgleda bez veze – isti je kao prošlogodišnji – ali to samo znači da se s energičnim mjerama neće ići dok se ne uspostavi vlast i oni koji snose politički rizik dođu u poziciju da preuzmu sve zasluge za eventualni uspjeh dinamiziranja nacionalne ekonomije. Znači, poslije izbora napravit će se rebalans proračuna, od kojega će se tajkunima i državnim činovnicima na sinkeurnim pozicija smrznuti krv u žilama…

Što bi moglo pokvariti ovaj slijed događaja i onemogućiti takav razvoj političkih prilika? Mnogo toga – otpor će proporcionalno rasti s protekom vremena, budući da nikome od protagonista ne odgovara toliko jačanje samo jednog, svjetski kompatibilnog lidera. Balkan se uvijek odupirao nastojanjima da se dokine regionalna autarkija. Nisu li tu ubili Sulejmana, najvećeg vladara najvećeg europskog imperija sedamnaestog stoljeća? Nije li tu prije točno sto godina ubijen i Franjo Ferdinand, reformski prijestolonasljednik najveće europske države s početka dvadesetog stoljeća? Drug Tito slistio je pak Staljina, najmoćnijeg državnika svijeta – Nikita Hruščov, njegov čovjek u Kremlju, koji je prihvati njegovu političku liniju, na tajnom je kongresu partije Čeličnoga proglasio najvećim zločincem u ruskoj povijesti.

I Đinđić je ubijen kad je u Beogradu pokušao skrenuti smjer događaja, a prije njega likvidirani su ili zatvoreni gotovo svi srpski vladari od 1903. godine. Sigurnije je voziti motor u tunelu smrti nego sjediti na srpskom tronu! U prvom nastavku te sage, Karađorđe je ubijen, Miloš se izvukao jer je na vrijeme abdicirao, Mihajlo je ukokan, Milan otjeran, Aleksandar raznesen na sabljama, Petra je za života naslijedio Aleksandar koji je uklonio zakonitog prestolonasljednika Đorđa. I sam je stradao u atentatu, a njegov sin Petar II morao je odstupiti.

Posljednjih dvadeset godina umjesto nekih normalnih državnika imamo nadrealistički kabare, koji počinje simfonijom horora – u ulozi Nosferatua nastupa Sloba Milošević, koji je umro u zatvoru. Dadaisti Dobrica Ćosić i Zoran Lilić prošli su bez ogrebotina jer ih nitko nije ozbiljno shvaćao. Evija se nastavlja s još osam predsjednika odnosno v. d. predsjednika i predsjednica, kojima se više nitko ni imena ne sjeća, ali se zapamtilo kako je koristica, neka Nataša Mičić, sutkinja prekomandirana iz Užica, koja je kao provizorna vrhovnica potrajala dvije godine, imala jako dobre noge… Kronotaksa srpskih novovjekih vladara kompliciranija je od dinastičke mape u seriji „Igra tronova“. Većinom su bili marionete, jer u Srbiji, osim vanjskih granica, amorfne su i unutrašnje prilike, ustavni i politički poredak – u dvorcu na brdu iznad glavnog grada živi prestolonaslijednik, pretendent kojega čuva republikanska garda! Naposlijetku, na nadležnom mjestu odlučeno je da se to difuzno stanje dokine pa neka sve preuzme i pospremi u skladu s regularnim formatom prvi koji se javio da to obavi. Aleksandar Vučić navukao je svoj ljubičasti džemper i pošao u pobjedonosni pohod na Voždovac i ostatak Srbije…

Kraj