Komentar u listu Danas „Napred, Vojvodina“ (20. avgust 2013), vezan za stanje u domaćem fudbalu, posle početka sezone sa zaključkom „ni f od fudbala“, sugeriše da kao najoptimalnije „rešenje“ FK Vojvodina osvoji novu titulu, nauštrb favorita Crvene zvezde ili Partizana, pogotovo imajući u vidu kakav antifudbal prezentuju.

Iako se gotovo u svemu slažem, htedoh da sučelim svoj stav sa obrazloženjem da je upravo Vojvodina poslednji put postala prvak u sezoni 1988/89. u „mnogo kvalitetnijoj, regularnijoj i zanimljivijoj ligi i državi“. Smatram da je još od tada krenuo sunovrat domaćeg fudbala i srozavanje najkvalitetnije lige. Dakle, korene ovakvog stanja pronalazim u tom periodu, kada se s našim fudbalom eksperimentisalo. Naime, upravo te sezone, naš fudbalski mag i spiritus movens, pokojni Miljan Miljanić, eksperimentišući bez pravog razloga i povoda, a i bez dobre prakse tamo gde se fudbalska lopta kotrlja, napravio je „papazjaniju“, koju ne smemo, ako smo iskreni pobornici kvaliteta domaćeg fudbala, nikada da zaboravimo. Suprotno mišljenju struke, Miljanić je „naredio“ da se posle svakog nerešenog rezultata u ligi šutiraju penali, te da poraženi u toj „lutriji“, koja je nekada trajala i po sat vremena pride, ne dobije niti bod koji je na zelenom terenu zaslužio. Nikome pre ovoga i nigde posle toga nešto slično nije palo na pamet, a kamoli da ga fudbalski praktikuje i da se ugleda na tu ex-Yu praksu.

Tadašnji kvalitetni fudbalski svet već je nekoliko sezona ranije, ugledavši se na Engleze, pobedniku knjižio tri boda! Pa kako je naša fudbalska liga te 1988/89. mogla biti regularnija, pogotovo ako se zna da je tadašnji prvak FK Vojvodina osvojila manje bodova, kako se tradicionalno bodovalo, a pre i posle ove odluke (već sledeće sezone ukinuto je pravilo o „penalima dok se ne smuči akterima“!), tj. bod više po istim merilima imala je Crvena zvezda, koja upravo samo te sezone nije u kontinuitetu osvojila domaću krunu, a poznato da je drmala Evropom 1988-1992.

Srozavanje fudbalskih vrednosti koje je tada krenulo manifestovalo se kasnije kroz nesvakidašnju praksu.

Javnosti se tako više nametalo komentarisanje suđenja nego lepota fudbalske igre, pa će „kutak za sporni trenutak“ ostati ikona nad ikonama; postojala je i haranga protiv klubova iz drugih republika; podržavanje sumnjivih sponzora lige kao što je „Jugoskandik“ gazda Jezde 1992/93; neprekidna promena sistema takmičenja i broja ligaša; ćutanje javnosti na sumnjivu titulu Obilića 1997/98. i Partizana već sledeće sezone; favorizovanje jednog ligaša od strane rukovodstva FSS; menadžerska neodgovornost klupskih uprava…

Silom takvih neprilika stiže se i do dijagnoze koja je u pomenutom komentaru data, a koja praktično znači, da iako smo imali jednu od jačih liga u Evropi (a to nismo spoznali tada, jer je npr. ista bila neefikasnija od holandske ili belgijske), sada imamo najslabiju ligu u regionu, izuzmemo li, verovatno, Crnu Goru.

A očajno stanje u klupskom fudbalu i u nacionalnoj ligi sada „inficira“ i reprezentativni fudbal. Stanje, dakle, isto kao i drugim sektorima države i društva (privreda, javne finansije, zdravstvo, obrazovanje, kultura). Dakle, zrelo za reformisanje u moderno, po uzoru na zapadni format. I to momentalno, iako to mora da „boli“!

Autor je advokat i bivši predsednik Opštine Blace

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari