Volim slikarstvo, ali otvaranja izložbi mrzim iz dubine duše. Sporadi rodne ravnopravnosti svih grana umetnosti, moram reći da iz istih tih dubina mrzim pozorišne premijere i promocije knjiga. A zašto je to tako? Da se ne lažemo: Najpre zato što sam težak namćor, a potom, dame i gospodo, zato što su na otvaranjima izložbi, premijerama i promocijama, slike, predstave i knjige najčešće u drugom ili čak trećem planu.

 Šta je onda u prvom? Eh, šta? Taština, što reko Propovednik. Znači li ovo da sam ja iznad toga, da sam se uzdigao visoko iznad taštine? Jok, more! Kamo sreće da jesam! Samo nisam takmičarski tip. Valjda razumete šta sam hteo da kažem.

Uprkos svemu rečenom, prošlog petka sam potegao u Niš na izložbu i proglašenje godišnjih nagrada fondacije Niš art, čiji je osnivač (i motor) Lale Đurić, slikar koji je uspeo u životu i belom svetu i koji – za razliku od drugih naših ljudi uspelih u životu i belom svetu – daje sve od sebe da i drugi (a naročito mladi) umetnici uspeju u životu. U tom poslu mu pomaže kompanija Filip Moris, ali – ovo za srpske prilike još čudnije – da bi ostvario svoje naume, Lale Đurić često (i štedro) dreši i sopstvenu kesu. To još i razumem, ali mi nije jasno otkuda mu energija da se danonoćno bakće sa takozvanim izvođačima radova – drvodeljama i preduzimačima – koji bi da, u skladu sa srpskom neimarskom tradicijom, posao traljavo urade, a da ga debelo naplate. Neki bi zlobnik rekao: Lale to radi zbog slave! Zato da bi mu otadžbina bila zahvalna. Tek taj ne bi bio u pravu. Otadžbina ne samo da mu nije zahvalna nego – koliko sam ukačio – daje sve od sebe da ga omete u plemenitom poslu. Štaviše, otadžbinski činovnici ulažu ogromne napore da Laleta spopletu gde god stignu. Ne nailazi Lale na naročito razumevanje čak ni u rodnom Nišu. Tako je to kad nisi car Konstantin. Elem, galerija fondacije Niš art smeštena je u starom zdanju Fabrike duvana Niš, sada Filipa Morisa, proizvođača cigareta sa kojim zahvaljujući marlborou decenijama održavam tesne veze. Već je sama ta činjenica za mene predstavljala svojevrstan izazov, ali je budila i strepnju. Kako da se postavim – razmišljao sam – ako u fabrici klete duvančine pušenje bude zabranjeno? Da li ću to – kontao sam – protumačiti kao sumrak ideje pušenja? Kamen mi je pao sa srca tek kada sam u holu ispred galerije ugledao masivne pepeljare. Posle sam, razumljivo, razgledao radove mlađahnih slikarki i slikara. I – kakav mi je utisak? Dobar. U školskom smislu te reči. Retko se (i u Srbiji i u svetu) pojavljuju umetnici koji zavređuju četvorku ili – sakloni Bože – peticu. Prvu nagradu je (zasluženo) dobila Jelena Bulajić, drugu (takođe zasluženo) Milica Lazarević, a treću su (zasluženo) podelili Marko Tubić i Mladen Vračarević. Eto, tako. Kada me je Lale u jednom momentu upoznao sa šarmantnom direktorkom niškog Filipa Morisa i kada sam video da dama puši, shvatio sam da uprkos svemu pušenje i umetnost imaju budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari