U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome ima li Evropska unija scenario za Bosnu i Hercegovinu. Sagovornici su bili dva inostrana eksperta za Balkan - Florian Bieber, profesor južnoevropskih studija na univerzitetu u Gracu, i Bodo Weber, analitičar u Vijeću za demokratizaciju politike iz Berlina.
Bilo je riječi o tome da li u Evropskoj uniji postoji zabrinutost zbog dugogodišnje krize u Bosni i Hercegovini, zašto Njemačka zagovara mekši pristup prema toj krizi, da li Milorad Dodik ima podršku u nekim zemljama Evropske unije, zbog čega Brisel mlako reaguje na Dodikovo podrivanje Bosne i Hercegovine i negiranje genocida u Srebrenici, da li je Bosna i Hercegovina žrtva Kosova, ima li Brisel razumijevanja za zahtijeve da se formira hrvatski enitet, koliko strah od islama utiče na odnos zemalja Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, o dvostrukoj igri Borisa Tadića prema Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li bi Evropska unija silom spriječila eventualnu secesiju Republike Srpske.
Bodo Weber: Evropska unija je podijeljena i kad je riječ o strategiji prema Bosni i Hercegovini, i kad je riječ o procjeni stanja na terenu. U jednom dijelu Unije postoji ozbiljna zabrinutost, dok se u drugom krizi u Bosni i Hercegovini ne pridaju veliki značaj.
Florian Bieber: Slažem se s gospodinom Weberom da ne postoji jedinstven stav Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Neke zemlje na krizu u toj zemlji gledaju kao na sitan problem u regionu, pogotovo ako ga porede sa problemom Kosova. Drugi, prije svega Evropska komisija i kabinet Catherine Ashton, to shvataju kao ozbiljnu krizu. Iz različitih procjena slijedi i različito viđenje politike prema Bosni i Hercegovini.
Bodo Weber: Po mom mišljenju izbor gospodina Sorensena je rezultat pobjede one struje u Evropskoj uniji koja se zalagala za razdvajanje funkcije visokog predstavnika od funkcije specijalnog predstavnika Evropske unije. Ta struja se zalaže za zatvaranje OHR-a i okončanje mandata EUFOR-a.
Florian Bieber
Florian Bieber: Dolazak Sorensena sam po sebi ne znači ništa. Moramo da vidimo kako će on uticati na situaciju u Bosni i Hercegovini. Otvara se problem kakva će biti uloga OHR-a, ako on ne bude više vezan za Evropsku uniju, kao što je to bilo do sada. Odnosi između visokog predstavnika i specijalnog predstavnika Evropske unije su vrlo nejasni. Neki ljudi iz evropske delegacije u Bosni i Hercegovini su mi rekli da su oni ti koji će riješiti krizu, jer je OHR njen uzrok. Tu postoji mogućnost konflikta. Inače, Sorensen je dobar diplomata, poznat u regionu. Pitanje je, međutim, da li jedan diplomata može da se nosi sa krizom u Bosni i Hercegovini, ili je za to potreban političar koji ima težinu i koji ima kontakte u glavnim centrima Evropske unije. Možda je to najveća slabost ovog izbora.
Bodo Weber: Njemačka je prije godinu, godinu i pol preuzela vodeću ulogu u mekoj struji Evropske unije. To je ustvari njemačko-francuska opcija, koja je i dovela do ove sadašnje situacije u Bosni i Hercegovini. Ta struja zagovara potpuno ukidanje svih izvršnih mandata međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i smatra da se svi problemi mogu riješiti evropskom integracijom Bosne i Hercegovine. Naspram nje stoji druga opcija, koju zagovara Velika Britanija i koja se zalaže za oštriji kurs. Došlo je do pat pozicije, ali su Njemačka i Francuska uspjele da nagovore britansku vladu da pristane na meku opciju. Ostalo je, međutim, nejasno kakav će biti odnos između Evropske unije s jedne strane, i OHR-a i EUFOR-a s druge.
Florian Bieber: Meni se čini da Njemačka zagovara srednju liniju. Postoje neke zemlje u Evropskoj uniji koje su za ukidanje OHR-a. S druge strane imamo zemlje, kao što su Velika Britanija i do izvjesne mjere Holandija, koje se zalažu za jaku ulogu OHR-a. To, međutim, po mom mišljenju, nije osnovna podjela. Mislim da je osnovna podjela na one zemlje koje se pasivno odnose prema Bosni i Hercegovini, jer za nju nisu više zainteresirane, i na one koje su za aktivnu ulogu Evropske zajednice. Njemačka vlada pokušava da igra aktivniju ulogu. Sjetimo se inicijative kancelarke Merkel oko ustavnih promjena, koja doduše nije imala nekog rezultata, ali je to bar bio pokušaj da se nešto pokrene.
Bodo Weber: Ne vidim da postoji neka podršku u aktivnom smislu. Neposrednu podršku daje Rusija, ali to nije podrška ni Republici Srpskoj, ni Srbijii, već Miloradu Dodiku. Može se primjetiti i neka vrsta indirektne podrške italijanske vlade na način na koji ona potkopova evropsku politiku i u drugim zemljama stavljajući svoje ekonomske interese iznad evropskih političkih interesa. Ne vidim neku drugu podršku. Mislim da Miloradu Dodiku više ide na ruku nejedinstvo unutar Evropske unije i odsustvo političke volje u većem dijelu evropskih zemalja da se nešto učini u Bosni i Hercegovini. To mu otvara manevarski prostor u kojem on vješto pliva već više od pet godina.
Florian Bieber: Ne mislim da Milorad Dodik ima podršku nekih članica Evropske Unije. Dodiku prije svega ide na ruku njihova pasivnost. Nekim zemljama Bosna i Hercegovina nije važna i spemne su, ne da podrže njen raspad, već situaciju u kojoj bi Republika Srpska bila de facto nezavisna nekom minimalističkom okviru, koji se zove Bosna i Hercegovina. To ne znači da one podržavaju politiku Milorada Dodika, već da nisu dovoljno zainteresovane za Bosnu i Hercegovinu ili za Balkan. Dodiku ide na ruku, prije svega, nezainteresovanost nekih članica Evropske unije za Bosnu u Hercegovinu, a ne nekakva podrška njegovoj politici.
Florian Bieber: Dodik traži sukobe. On živi od sukoba. To do neke mjere liči na politiku koju je vodio Milošević krajem 80-tih. Ne kažem da je spreman da koristi vojsku, ali on živi od sukoba. Problem je u tome kako se odnositi prema njegovim potezima. Nije dobro ako se prećute njegove izjave o Bosni i Hercegovini i Srebrenici ali, s druge strane, ako se reaguje na svaku njegovu izjavu, ako se daju kontraizjave, onda se događa upravo ono što Dodik želi. On onda nastupa sa žestokom kontrareakcijom, koju predstavlja kao odbranu Republike Srpske. Možda bi bio bolji neki drugi pristup, koji se ne bi svodio na saopštenja ili konferencije za štampu povodom njegovih izjava, već bi podrazumijevao drugačiju politiku prema Miloradu Dodiku, kojom bi mu se poslao jasan signal da je to što on radi neprihvatljivo za Evropsku uniju i da se takva politika ne može voditi u zemlji koja želi da bude dio Evropske unije.
Bodo Weber: Treba razdvojiti retoričku razinu od razine djelovanja koja je mnogo ozbiljnija. Mislim da je manji problem što Brisel ne reaguje na izjave Milorada Dodika, nego to što briselska birokratija nije spremna da se suoči sa političkim krizom u Bosni i Hercegovini i potencijalnim prijetnjama, koje sadrži Dodikova retorika. Brisel se već godinama nosi s tim problemima na birokratskoj razini i sada se našao u začaranom krugu. Sjetimo se samo kako je reagovao na najavu referenduma u Republici Srpskoj, kada je gospođa Ashton došla u Banjaluku. Brisel birokratski reaguje na političke izazove, koji ne dolaze samo iz Banjaluke, i sve se završava neprincipijelnim kompromisima, kojima se na kratak rok uspije da riješi neki konflikt, ali na duži rok Bosna i Hercegovina nikako da se približi Evropi.
Žrtva Kosova
Florian Bieber: To mi zvuči kao neka teorija zavjere. Ne vjerujem da u Briselu postoji takva politika. Meni se pre čini da je problem u onome što je rekao gospodin Weber, to jest u birokratizaciji politike. Brisel nema jasnu politiku prema Bosni i Hercegovini, on prema njoj primjenjuje jedan birokratski proces (isti onakav kakav primjenjuje prema drugim zemljama u regionu), koji je očigledno nedovoljan za Bosnu i Hercegovinu. Inače, ne vjerujem da Brisel povezuje politiku prema Kosovu sa onom prema Bosni i Hercegovini. Brisel možda jedino mora da vodi računa o prioritetima. Kada na Borisa Tadića vrši pritisak zbog Kosova, ne može u isto vrijeme da od njega traži i da utiče na Dodika, mada zapravo i nije jasno koliki je njegov uticaj na lidera Republike Srpske. U tom pogledu sigurno postoji neka kalkulacija, ali to je najmanji problem. Najveći problem je nedostatak strateškog cilja i strateškog planiranja, to jest činjenica da Brisel nema ništa drugo da ponudi Bosni i Hercegovini osim evropskih integracija, što očigledno nije dovoljno.
Bodo Weber: Mislim da je Bosna i Hercegovina na jedan drugi način postala žrtva Kosova. Evropska unija nema kapacitet da istovemeno rješava dvije krize na Balkanu. Da nije tako, mi bismo već 2006. godine imali skidanje Dodika od strane visokog predstavnika. Ne kažem da bi se time riješili problemi u Bosni i Hercegovini, ali bismo imali sasvim drugačiju dinamiku. Umjesto toga danas imamo evrointegraciju kao recept za krizu, čime se prikriva odsustvo političke volje da se stvari u Bosni i Hercegovini promijene. Ona struja u Evropskoj uniji koja snažno zagovora taj pristup uvjerava sebe da Dodik neće realizirati svoje prijetnje o secesiji. Niko neće otvoreno da kaže da će spriječiti secesiju ako do nje dođe, a s druge strane imamo eroziju EUFORA - jedine snage na terenu koja bi to mogla spriječiti. Filozofija evrointegracija ne samo da se pokazala nedovoljnom da riješi krizu u Bosni i Hercegovini, već ona generira i druge probleme. Po mojoj proceni, to je jako opasan razvoj.
Florian Bieber: Mislim da nemaju nikakvu podršku u Briselu za taj zahtev, jer bi njegovo prihvatanje značilo da bi etnifikacija zemlje bila spovedena do kraja. To ne znači da u Briselu ne postoji interesovanje za pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovu bolju zastupljenost u institucijama Federacije i na nivou države, ali nema ideja kako riješiti taj problem. Međunarodna zajednica se fokusirala na Dodika, pa je taj problem zapostavila. To je opet dokaz da ne postoji sveobuhvatna politika prema Bosni i Hercegovini, nego samo reakcije na svaku krizu ponaosob. Riješi se jedna kriza, ili se bar misli da je rješena, pa se onda na iznenađenje zvaničnika Evropske unije pojavi nova, koja je posljedica načina na koji je rješena ona prethodna - i tako u krug.
Bodo Weber: Indikativno je da cijeli ustavni sistem u Bosni i Hercegovini, poslije pet neuspješnih godina ustavnih reformi, puca na Hrvatima. Problem je u ustavnoj strukturi, koja Hrvate stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale dvije etničke skupine. Tu nema lakog rešenja. Mora se uspostaviti jedan drugačiji ustavni okvir, u kome će doći do izražaja konstuktivna politika. Međutim, dokle god se domaći akteri mogu igrati sa pretnjama o teritorijalnom integritetu i suverenitetu države, neće biti nikakvog interesa za konstruktivnu politiku. Okvir za takvu politiku može uspostaviti - hteli to u Evropskoj uniji da čuju ili ne - jedino međunarodna zajednica.
Florian Bieber: Mislim da Evropska unija nema jasnu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine, pa ni u pogledu uticaja islama. Međutim, postoji jak trend islamofobije. U dosta zemalja Evropske unije postoje političke stranke koje jačaju svoju poziciju šireći kod građana strah od islama. Prema tome, postoji opasnost da neke članice Evropske unije, u kojima takve stranke postaju dominantne, počnu da gledaju na Bosnu i Hercegovinu i iz tog ugla. To bi, naravno, bilo opasno. Međutim, kako stvari sada stoje, mislim da ni zvaničnici, ni analitičari iz evropskih centara, koji prate situaciju u Bosni i Hercegovini, ne vide ni islam, niti druge religije kao glavni problem. Radikalizacija postoji, ali više na osnovu nacionalizma nego na osnovu religije.
Bodo Weber
Bodo Weber: Što se tiče Njemačke, u kojoj je posljednjih nekoliko godina bilo dosta diskusije o islamskim imigrantima, nisam primjetio da je taj argument dobio neku snažniju ulogu, kad je riječ o Bosni i Hercegovini.
Druga je stvar kako se reagovalo na angažovanje Turske u Bosni i Hercegovini, koje je u jednom trenutku imalo više efekata nego politika Evropske unije. Tada je došlo do negodovanja nekih zemalja, prije svega Francuske i Njemačke, a to su dvije zemlje koje se najviše protive evropskoj integraciji Turske.
Bez jedinstvene politike za BiH
Florian Bieber: Vidim pozitivne signale, naročito nakon izbora Josipovića za predsjednika Hrvatske. Josipović je povukao Tadića prema Zapadu i Evropskoj uniji, a to je bilo korisno i za Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo je kako će se ishod izbora u Hrvatskoj odraziti na Bosnu i Hercegovinu. Ako HDZ izgubi i na vlast dođe neka druga stranka, to može rezultirati konstruktivnijom politikom Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, ali u isto vrijeme može produbiti krizu u korpusu bosanskohercegovačkih Hrvata. Ne treba zaboraviti da je 2001. godine, kada HDZ nije bio na vlasti, izbila najveća kriza prilikom koje su bosanskohercegovački Hrvati pokušali da formiraju svoju teritorijalnu jedinicu, što je spriječio OHR.
Bodo Weber: Zapad je 2009. godine uveo susjede kao faktor od koga se očekuje doprinos u rješavanju problema u Bosni i Hercegovini. To je prvi spomenuo potpredsjednik SAD-a Biden prilikom posjete Beogradu. Pošlo se od toga da bi susjedi, prije svega Srbija i Hrvatska, mogli pomoći u rješavanju krize u Bosni i Hercegovine, umjesto Evropske unije, koja nema volje da se nosi sa tim problemom. Međutim, ta nada se pokazala nerealnom. Ispostavilo se da u zategnutim političkim odnosima u Bosni i Hercegovini, kada je ponovo oživjela nacionalna retorika - ni Hrvatska, ni Srbija nisu u toj mjeri raščistile sa svojom nedavnom prošlošću da bi mogli imati dovoljno konstruktivan odnos prema Bosni i Hercegovini. To se vidjelo na primjeru Hrvatske, kada se politika pomirenja predsjednika Josipovića pokazala nemoćnom u odnosu na Dodika, kao i u pokušaju da utiče na formiranje vlasti u Federaciji. U Srbiji imamo potpuno drugačiju situaciju. Tadić već nekoliko godina prakticira dvostruki odnos prema Bosni i Hercegovini. Na jednoj strani garantira Zapadu da čvrsto stoji iza suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine, a na drugoj u priličnoj mjeri podržava Dodika. Evropska unija ima poprilične probleme sa Beogradom - mora da zatvara problem oko Kosova i da u isto vrijeme insistira da Beograd prestane sa dvostrukom igrom oko Bosne i Hercegovine.
Florian Bieber: Brisel nema instrumente da to spriječi, jer ne postoje izvršna ovlaštenja koja bi to omogućavala, tako da ne bi bilo realno očekivati neku intervenciju Brisela. Ustvari, postoje dvije mogućnosti. Jedna je da Evropska unija ostane pasivna, a da pojedine članice preuzmu odlučujuću ulogu, a druga je da zbog tako velike krize ipak dođe do jedinstvenog nastupa. Ne vidim nijednu državu Evropske unije koja bi imala interes da se raspadne Bosna i Hercegovina. Ima dosta zemalja koje su pasivne prema Bosni i Hercegovini, prije svega zbog toga što misle da neće doći do tog scenarija, ali ako bi do toga došlo, sigurno neće biti spremnosti da se prihvati nezavisnost Republike Srpske.
Bodo Weber: I sama činjenica da se postavlja to pitanje pokazuje dokle je otišla kriza u Bosni i Hercegovini u zadnjih nekoliko godina. Da je prije nekoliko godina neko pokušao da otvori to pitanje - smatralo bi se to herezom, a sada je to postalo obična stvar. Problem je u tome što u Evropskoj uniji već godinama imamo politiku koja pokušava da ukine EUFOR - koji na osnovu glave 7 Povelje Ujedinjenih nacija ima mandat da čak i vojnom intervencijom spriječi raspad Bosne i Hercegovine - dok nas u isto vrijeme uvjeravaju da je igra koju igra gospodin Dodik, samo igra moći i da do secesije neće doći. Dakle, na jednoj strani sami sebi ukidamo instrumente kojima možemo sprečiti secesiju, a na drugoj sami sebe uvjeravamo da do toga neće doći. U međuvremenu vodimo diskusije “šta ako”, koje prije nekoliko godina nikom ne bi padale na pamet. Imamo situaciju koja je politički izmakla kontroli, i mada nema nasilja, niti ga ima na vidiku - to može dovesti do vrlo opasnih scenarija.
Florian Bieber: Ne. Nema ni scenario, ni plan, niti strateški razmišlja o krizi u Bosni i Hercegovini.
Bodo Weber: Brisel ima cilj za Bosnu i Hercegovinu. To je članstvo u Evropskoj uniji, ali nema strategiju, jer nema jedinstva oko političkog pristupa. Evropska unija, dakle, ima neku vrstu vizije, ali nema strategiju, a pogotovo nema volju da svoju politiku uskladi sa realnošću na terenu.
Bilo je riječi o tome da li u Evropskoj uniji postoji zabrinutost zbog dugogodišnje krize u Bosni i Hercegovini, zašto Njemačka zagovara mekši pristup prema toj krizi, da li Milorad Dodik ima podršku u nekim zemljama Evropske unije, zbog čega Brisel mlako reaguje na Dodikovo podrivanje Bosne i Hercegovine i negiranje genocida u Srebrenici, da li je Bosna i Hercegovina žrtva Kosova, ima li Brisel razumijevanja za zahtijeve da se formira hrvatski enitet, koliko strah od islama utiče na odnos zemalja Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, o dvostrukoj igri Borisa Tadića prema Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li bi Evropska unija silom spriječila eventualnu secesiju Republike Srpske.
Omer Karabeg: Postoji li zabrinutost u Evropskoj uniji zbog krize u Bosni i Hercegovini koja, evo, ni godinu dana nakon izbora ne može da formira vladu?
Bodo Weber: Evropska unija je podijeljena i kad je riječ o strategiji prema Bosni i Hercegovini, i kad je riječ o procjeni stanja na terenu. U jednom dijelu Unije postoji ozbiljna zabrinutost, dok se u drugom krizi u Bosni i Hercegovini ne pridaju veliki značaj.
Neke zemlje na krizu u Bosni i Hercegovini gledaju kao na sitan problem u regionu, pogotovo ako ga porede sa problemom Kosova.
Florian Bieber: Slažem se s gospodinom Weberom da ne postoji jedinstven stav Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Neke zemlje na krizu u toj zemlji gledaju kao na sitan problem u regionu, pogotovo ako ga porede sa problemom Kosova. Drugi, prije svega Evropska komisija i kabinet Catherine Ashton, to shvataju kao ozbiljnu krizu. Iz različitih procjena slijedi i različito viđenje politike prema Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Da li dolazak Petera Sorensena, prvog specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosnu i Hercegovinu, znači da je Brisel konačno odlučio da nešto ozbiljnije preduzme u toj zemlji?
Bodo Weber: Po mom mišljenju izbor gospodina Sorensena je rezultat pobjede one struje u Evropskoj uniji koja se zalagala za razdvajanje funkcije visokog predstavnika od funkcije specijalnog predstavnika Evropske unije. Ta struja se zalaže za zatvaranje OHR-a i okončanje mandata EUFOR-a.
Omer Karabeg: Gospodine Weber, vi ste u jednom svom nedavnom tekstu napisali da vlada njemačke kancelarke Merkel zagovara meku opciju u Bosni i Hercegovini? Šta to praktično znači?
Njemačko- francuska struja zagovara potpuno ukidanje svih izvršnih mandata međunarodne zajednice u BiH i smatra da se svi problemi mogu riješiti evropskom integracijom BiH.
Bodo Weber: Njemačka je prije godinu, godinu i pol preuzela vodeću ulogu u mekoj struji Evropske unije. To je ustvari njemačko-francuska opcija, koja je i dovela do ove sadašnje situacije u Bosni i Hercegovini. Ta struja zagovara potpuno ukidanje svih izvršnih mandata međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i smatra da se svi problemi mogu riješiti evropskom integracijom Bosne i Hercegovine. Naspram nje stoji druga opcija, koju zagovara Velika Britanija i koja se zalaže za oštriji kurs. Došlo je do pat pozicije, ali su Njemačka i Francuska uspjele da nagovore britansku vladu da pristane na meku opciju. Ostalo je, međutim, nejasno kakav će biti odnos između Evropske unije s jedne strane, i OHR-a i EUFOR-a s druge.
Mislim da je osnovna podjela na one zemlje koje se pasivno odnose prema Bosni i Hercegovini, jer za nju nisu više zainteresirane, i na one koje su za aktivnu ulogu Evropske zajednice.
Florian Bieber: Meni se čini da Njemačka zagovara srednju liniju. Postoje neke zemlje u Evropskoj uniji koje su za ukidanje OHR-a. S druge strane imamo zemlje, kao što su Velika Britanija i do izvjesne mjere Holandija, koje se zalažu za jaku ulogu OHR-a. To, međutim, po mom mišljenju, nije osnovna podjela. Mislim da je osnovna podjela na one zemlje koje se pasivno odnose prema Bosni i Hercegovini, jer za nju nisu više zainteresirane, i na one koje su za aktivnu ulogu Evropske zajednice. Njemačka vlada pokušava da igra aktivniju ulogu. Sjetimo se inicijative kancelarke Merkel oko ustavnih promjena, koja doduše nije imala nekog rezultata, ali je to bar bio pokušaj da se nešto pokrene.
Omer Karabeg: Milorad Dodik, lider Republike Srpske, već godinama sprovodi takozvanu puzajuću secesiju. Minira sve što ima veze sa Bosnom i Hercegovinom, dok u isto vrijeme jača Republiku Srpsku, nastojeći da joj obezbijedi što veću samostalnost. S obzirom da Dodik u tome uspijeva, znači li to da on ima podršku nekih evropskih zemalja?
Bodo Weber: Ne vidim da postoji neka podršku u aktivnom smislu. Neposrednu podršku daje Rusija, ali to nije podrška ni Republici Srpskoj, ni Srbijii, već Miloradu Dodiku. Može se primjetiti i neka vrsta indirektne podrške italijanske vlade na način na koji ona potkopova evropsku politiku i u drugim zemljama stavljajući svoje ekonomske interese iznad evropskih političkih interesa. Ne vidim neku drugu podršku. Mislim da Miloradu Dodiku više ide na ruku nejedinstvo unutar Evropske unije i odsustvo političke volje u većem dijelu evropskih zemalja da se nešto učini u Bosni i Hercegovini. To mu otvara manevarski prostor u kojem on vješto pliva već više od pet godina.
Dodiku ide na ruku, prije svega, nezainteresovanost nekih članica Evropske unije za Bosnu u Hercegovinu, a ne nekakva podrška njegovoj politici.
Florian Bieber: Ne mislim da Milorad Dodik ima podršku nekih članica Evropske Unije. Dodiku prije svega ide na ruku njihova pasivnost. Nekim zemljama Bosna i Hercegovina nije važna i spemne su, ne da podrže njen raspad, već situaciju u kojoj bi Republika Srpska bila de facto nezavisna nekom minimalističkom okviru, koji se zove Bosna i Hercegovina. To ne znači da one podržavaju politiku Milorada Dodika, već da nisu dovoljno zainteresovane za Bosnu i Hercegovinu ili za Balkan. Dodiku ide na ruku, prije svega, nezainteresovanost nekih članica Evropske unije za Bosnu u Hercegovinu, a ne nekakva podrška njegovoj politici.
Omer Karabeg: Ali ta pasivnost ide dotle da Milorad Dodik za svoje izjave, u kojima izričito negira Bosnu i Hercegovinu i genocid u Srebrenici, ne dobija čak ni blagi ukor.
Florian Bieber: Dodik traži sukobe. On živi od sukoba. To do neke mjere liči na politiku koju je vodio Milošević krajem 80-tih. Ne kažem da je spreman da koristi vojsku, ali on živi od sukoba. Problem je u tome kako se odnositi prema njegovim potezima. Nije dobro ako se prećute njegove izjave o Bosni i Hercegovini i Srebrenici ali, s druge strane, ako se reaguje na svaku njegovu izjavu, ako se daju kontraizjave, onda se događa upravo ono što Dodik želi. On onda nastupa sa žestokom kontrareakcijom, koju predstavlja kao odbranu Republike Srpske. Možda bi bio bolji neki drugi pristup, koji se ne bi svodio na saopštenja ili konferencije za štampu povodom njegovih izjava, već bi podrazumijevao drugačiju politiku prema Miloradu Dodiku, kojom bi mu se poslao jasan signal da je to što on radi neprihvatljivo za Evropsku uniju i da se takva politika ne može voditi u zemlji koja želi da bude dio Evropske unije.
Mislim da je manji problem što Brisel ne reaguje na izjave Dodika, nego to što briselska birokratija nije spremna da se suoči sa političkim krizom u BiH i potencijalnim prijetnjama, koje sadrži Dodikova retorika.
Bodo Weber: Treba razdvojiti retoričku razinu od razine djelovanja koja je mnogo ozbiljnija. Mislim da je manji problem što Brisel ne reaguje na izjave Milorada Dodika, nego to što briselska birokratija nije spremna da se suoči sa političkim krizom u Bosni i Hercegovini i potencijalnim prijetnjama, koje sadrži Dodikova retorika. Brisel se već godinama nosi s tim problemima na birokratskoj razini i sada se našao u začaranom krugu. Sjetimo se samo kako je reagovao na najavu referenduma u Republici Srpskoj, kada je gospođa Ashton došla u Banjaluku. Brisel birokratski reaguje na političke izazove, koji ne dolaze samo iz Banjaluke, i sve se završava neprincipijelnim kompromisima, kojima se na kratak rok uspije da riješi neki konflikt, ali na duži rok Bosna i Hercegovina nikako da se približi Evropi.
Žrtva Kosova
Omer Karabeg: Postoje mišljenja da je Bosna i Hercegovina na izvjestan način žrtva Kosova, odnosno da je Brisel, u nastojanju da smanji frustraciju Srbije zbog gubitka Kosova, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, postao mnogo popustljiviji prema Republici Srpskoj.
Florian Bieber: To mi zvuči kao neka teorija zavjere. Ne vjerujem da u Briselu postoji takva politika. Meni se pre čini da je problem u onome što je rekao gospodin Weber, to jest u birokratizaciji politike. Brisel nema jasnu politiku prema Bosni i Hercegovini, on prema njoj primjenjuje jedan birokratski proces (isti onakav kakav primjenjuje prema drugim zemljama u regionu), koji je očigledno nedovoljan za Bosnu i Hercegovinu. Inače, ne vjerujem da Brisel povezuje politiku prema Kosovu sa onom prema Bosni i Hercegovini. Brisel možda jedino mora da vodi računa o prioritetima. Kada na Borisa Tadića vrši pritisak zbog Kosova, ne može u isto vrijeme da od njega traži i da utiče na Dodika, mada zapravo i nije jasno koliki je njegov uticaj na lidera Republike Srpske. U tom pogledu sigurno postoji neka kalkulacija, ali to je najmanji problem. Najveći problem je nedostatak strateškog cilja i strateškog planiranja, to jest činjenica da Brisel nema ništa drugo da ponudi Bosni i Hercegovini osim evropskih integracija, što očigledno nije dovoljno.
Mislim da je BiH na jedan drugi način postala žrtva Kosova. EU nema kapacitet da istovemeno rješava dvije krize na Balkanu.
Bodo Weber: Mislim da je Bosna i Hercegovina na jedan drugi način postala žrtva Kosova. Evropska unija nema kapacitet da istovemeno rješava dvije krize na Balkanu. Da nije tako, mi bismo već 2006. godine imali skidanje Dodika od strane visokog predstavnika. Ne kažem da bi se time riješili problemi u Bosni i Hercegovini, ali bismo imali sasvim drugačiju dinamiku. Umjesto toga danas imamo evrointegraciju kao recept za krizu, čime se prikriva odsustvo političke volje da se stvari u Bosni i Hercegovini promijene. Ona struja u Evropskoj uniji koja snažno zagovora taj pristup uvjerava sebe da Dodik neće realizirati svoje prijetnje o secesiji. Niko neće otvoreno da kaže da će spriječiti secesiju ako do nje dođe, a s druge strane imamo eroziju EUFORA - jedine snage na terenu koja bi to mogla spriječiti. Filozofija evrointegracija ne samo da se pokazala nedovoljnom da riješi krizu u Bosni i Hercegovini, već ona generira i druge probleme. Po mojoj proceni, to je jako opasan razvoj.
Omer Karabeg: Da li u Briselu postoji razumijevanje za zahtjev lidera najvećih stranaka bosanskohercegovačkih Hrvata da Hrvati dobiju svoj entitet u Bosni i Hercegovini?
Mislim da zahtjev za formiranjem hrvatskog entiteta nema nikakvu podršku u Briselu, jer bi njegovo prihvatanje značilo da bi etnifikacija zemlje bila spovedena do kraja.
Okvir za kreativnu politiku u BiH može uspostaviti - hteli to u EU da čuju ili ne - jedino međunarodna zajednica.
Omer Karabeg: Plaši li se Evropska unija jačanja uticaja islamskih zemalja u Bosni i Hercegovini?
Florian Bieber: Mislim da Evropska unija nema jasnu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine, pa ni u pogledu uticaja islama. Međutim, postoji jak trend islamofobije. U dosta zemalja Evropske unije postoje političke stranke koje jačaju svoju poziciju šireći kod građana strah od islama. Prema tome, postoji opasnost da neke članice Evropske unije, u kojima takve stranke postaju dominantne, počnu da gledaju na Bosnu i Hercegovinu i iz tog ugla. To bi, naravno, bilo opasno. Međutim, kako stvari sada stoje, mislim da ni zvaničnici, ni analitičari iz evropskih centara, koji prate situaciju u Bosni i Hercegovini, ne vide ni islam, niti druge religije kao glavni problem. Radikalizacija postoji, ali više na osnovu nacionalizma nego na osnovu religije.
Bodo Weber: Što se tiče Njemačke, u kojoj je posljednjih nekoliko godina bilo dosta diskusije o islamskim imigrantima, nisam primjetio da je taj argument dobio neku snažniju ulogu, kad je riječ o Bosni i Hercegovini.
Druga je stvar kako se reagovalo na angažovanje Turske u Bosni i Hercegovini, koje je u jednom trenutku imalo više efekata nego politika Evropske unije. Tada je došlo do negodovanja nekih zemalja, prije svega Francuske i Njemačke, a to su dvije zemlje koje se najviše protive evropskoj integraciji Turske.
Bez jedinstvene politike za BiH
Omer Karabeg: Kako gledate na odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini?
Vidim pozitivne signale, naročito nakon izbora Josipovića za predsjednika Hrvatske. Josipović je povukao Tadića prema Zapadu i EU, a to je bilo korisno i za BiH.
Tadić već nekoliko godina prakticira dvostruki odnos prema BiH. Na jednoj strani garantira Zapadu da čvrsto stoji iza suvereniteta i integriteta BiH, a na drugoj u priličnoj mjeri podržava Dodika.
Omer Karabeg: Ako bi Republika Srpska u jednom trenutku odlučila da se izdvoji iz Bosni i Hercegovine, da li Brisel ima instrumente da je u tome spriječi?
Ne vidim nijednu državu Evropske unije koja bi imala interes da se raspadne Bosna i Hercegovina.
Problem je u tome što u EU već godinama imamo politiku koja pokušava da ukine EUFOR - koji na osnovu glave 7 Povelje UN ima mandat da čak i vojnom intervencijom spriječi raspad BiH.
Bodo Weber: I sama činjenica da se postavlja to pitanje pokazuje dokle je otišla kriza u Bosni i Hercegovini u zadnjih nekoliko godina. Da je prije nekoliko godina neko pokušao da otvori to pitanje - smatralo bi se to herezom, a sada je to postalo obična stvar. Problem je u tome što u Evropskoj uniji već godinama imamo politiku koja pokušava da ukine EUFOR - koji na osnovu glave 7 Povelje Ujedinjenih nacija ima mandat da čak i vojnom intervencijom spriječi raspad Bosne i Hercegovine - dok nas u isto vrijeme uvjeravaju da je igra koju igra gospodin Dodik, samo igra moći i da do secesije neće doći. Dakle, na jednoj strani sami sebi ukidamo instrumente kojima možemo sprečiti secesiju, a na drugoj sami sebe uvjeravamo da do toga neće doći. U međuvremenu vodimo diskusije “šta ako”, koje prije nekoliko godina nikom ne bi padale na pamet. Imamo situaciju koja je politički izmakla kontroli, i mada nema nasilja, niti ga ima na vidiku - to može dovesti do vrlo opasnih scenarija.
Omer Karabeg: Na kraju, da se vratimo na pitanje iz naslova ove emisije. Ima li Evropska unija scenario za Bosnu i Hercegovinu?
Florian Bieber: Ne. Nema ni scenario, ni plan, niti strateški razmišlja o krizi u Bosni i Hercegovini.
Brisel ima cilj za BiH. To je članstvo u EU, ali nema strategiju, jer nema jedinstva oko političkog pristupa
Bodo Weber: Brisel ima cilj za Bosnu i Hercegovinu. To je članstvo u Evropskoj uniji, ali nema strategiju, jer nema jedinstva oko političkog pristupa. Evropska unija, dakle, ima neku vrstu vizije, ali nema strategiju, a pogotovo nema volju da svoju politiku uskladi sa realnošću na terenu.
