Sjećanje na Omarsku: Boli nepravda zbog negiranja zločina

Šesnaest godina nakon rata preživjele logoraše širom BiH muče ista sjećanja, ona na torture i mučenja kojima su bili izloženi tokom zatočeništva. Još više od svega boli ih nepravda kada se njihove traume negiraju.

Donosimo svjedočanstva nekih koji su preživjeli golgote jednog od, prema mišljenjima mnogih, najzloglasnijeg logora tokom rata u BiH - priče zatočenika logora Omarska kraj Prijedora.

„Trkom dolazite ovamo. Sljedeći neka ostaje. Stvari im neće više trebati. Sljedeći pređite u hangar.“

Preživjelima torture kakva nije viđena od Hitlerovih logora smrti posjetiti Omarsku ni danas nije lako. Tražeći se na fotografiji koju je te 1992. godine objavio magazin Time, Islam Vučkić kaže:

„Ja sam bio kod kuće, sjedio. Došao komišija prvi takoreć: ’Hajmo na neko ispitivanje.’ To je bilo i trajalo dva, tri mjeseca, do 3. avgusta skroz. Nerado pričam o tome. Poslije imama tegobe, sanjanja. Čovjeku nije jednostavno. Čovjek ne može povjerovati da je to mogao sve preživjeti.“

Uspomene nisu lijepe ni za Sebihu Turkanović. Da opiše samo jedan dan trebalo bi joj, kaže, dugo:

„Od 24. sedmog do 22. avgusta provela sam ovdje u Omarskoj. Zatvorila sam logor Omarsku. Od onih pet koje su trebale za likvidaciju, ja sam preživjela jedina. Tri su ubijene, jedna je podlegla bolesti kad je izašla iz logora. Još nijedne godine nisam preskočila da nisam došla. Svaki put skupim snage i dođem ovdje da pokažem gdje smo bili i šta može jedna osoba da preživi i da bude još svjesna i da se sjeća svega šta je preživjela.“

Raščistiti sa prošlošću

Satko Mujagić danas ima 39 godina. Omarska je, sjeća se, zbog izuzetno nečovječnih uslova mogla biti i njegova grobnica. Osjeća ljutnju jer se od zločina niko ne ograđuje, o njemu se u RS ne priča i on nije obilježen spomenikom koji upozorava na zlo:

„Sa 20 godina sam ovdje doveden. Zamalo sam podlegao, pogotovo dizenteriji, mada sam jedanput i prebijen, a bio sam toliko bolestan i iznemogao da nisam mogao više da hodam, čak ni da govorim. Bilo je stvarno pitanje dana u mom slučaju, ja sam siguran. To mi svi ljudi kažu. Kraj mene je umro čovjek, stariji, od dizenterije. Jednostavno je umro
i iznesen napolje. Ja mislim da logor nije otkriven 5. avgusta nego možda 10, 15 dana kasnije, da ja ne bih bio tu sada. I ne samo ja nego stotinu od ovih ljudi možda ne bi bili tu. Ovo mjesto je važno kako za Bošnjake i Hrvate koji su ovdje patili, tako i za Srbe - da shvate šta se ovdje činilo, da se zločin kao takav obilježi bez da se čitav narod inkriminizira, jer upravo time se ustvari od od zločina ograđuje. Nijemci su napravili muzeje po čitavoj Njemačkoj da pokažu da im je žao, da se distanciraju od nacizma. Srbi kao narod, njihovi prvaci treba da se pojave ovdje i da kažu:’Ovo se nije trebalo desiti, ovdje smo pretjerali, ovdje se desio užasan zločin, ovo treba obilježiti za sve generacije da se nikad nikome ne ponovi.’ I zato sam ljut - jer kao logoraš i kao čovjeku mi je krivo što nema svijesti u našem narodu još uvijek. Svi bismo išli u EU, a nismo raščistili sa godinama 1992.-1995.“

Njegovo mišljenje dijeli i Islam Vučkić:

„Nažalost, čini mi se da ovi ljudi neće da priznaju da je to bio zločin, zatvaraju oči. Ali jednom mora se to reći da je stvarno to bilo i pomiriti se s tim - da ljudi i dalje žive.“

Već godinama se u Omarskoj ne mijenja ništa. Industrijski kompleks u vlasništvu Mittal grupacije čeka saglasnost opštine Prijedor da pomogne izgradnju spomenika žrtvama jednog od najzloglasnijih logora.

Dok čeka saglasnost od prijedorskog načelnika, koju, već je sigurno, neće dobiti, vlasnik kompanije će u Londonu u povodu Ljetnjih olimpijskih igara izdvojiti nekoliko miliona eura za gradnju spomenika za ovu manifestaciju.