Priredila: Mirjana Rakela
Brutalan obračun s demonstrantima, državna kontrola medija, razjedinjena opozicija, pravosudni sistem u kojem je gotovo 100 posto osuđujućih presuda, samovoljna hapšenja – to je okruženje koje odgovara mnogim post-sovjetskim državama.
No, to nije Bjelorusija, Uzbekistan, Kirgistan, ili Rusija. To je Gruzija, stoji u analizi Transitions Onlinea.
Novinar RSE Brian Whitmore također analizira prilike u Gruziji nakon što je policija rastjerala antirežimske demonstrante krajem prošlog mjeseca.
Protivnici predsjednika Mikhaela Saakashvilija traže već mjesecima njegov odlazak s vlasti zbog autoritanih metoda vladavine.
Nakon prosvjeda 25. i 26. maja, kada je uhapšen jedan broj opozicionara, nevladine organizacije saopćavaju da je “nestalo” oko 50 ljudi. Vlast ne želi davati informacije.
Pati Manghadze kaže da je sretna što joj je sin u zatvoru. Gotovo tjedan dana tražila je 21- godišnjeg sina. Strahovala je da se dogodilo najgore jer ime njenog sina Demura nije bilo na spisku uhapšenih koje je objavila policija.
Danima je obilazila policijske stanice. Konačno ga je našla u glavnom istražnom zatvoru.
“Rekli su mi da je zbog sudjelovanja u demonstracijama osuđen na dva mjeseca pritvora. Za mene je to bila dobra vijest. Bilo je važno da je živ”, priznaje ona.
Ulični protesti
Posljednjih dvadeset godina glavne političke bitke u Gruziji su se odvijale na ulici.
Irakli Alasania, bivši gruzijski ambasador u UN i lider opozicijske “Naše Gruzije – Slobodni demokrati” (stranka koja nije sudjelovala u demonstracijama) za Radio Slobodna Evropa kaže:
Predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili gestikulira za vrijeme vojne parade u Tbilisiju 26. maja 2011. godine
”Kao da se nismo pomakli s mjesta zadnjih 20 godina. Nasilje, žrtve, nasilje, žrtve, žalost. Stari stil gruzijske politike se nastavlja.”
Tokom petodnevnih majskih protesta, opozicijski lideri, poput bivše predsjednice parlamenta Nino Burjanadze, tražili su ostavku predsjednika Saakashvilija. Oni su provocirali nasilje, napadali policiju metalnim i drvenim predmetima. No, i policija je odgovorila prekomjernom upotrebom sile.
Ghia Nodia, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Tbilisiju kaže da su obje strane ispale kao “loši momci”.
“Radikalna opozicija je diskreditirana. Teško je prognozirati budućnost, no malo je vjerojtano da će biti moguće okupiti gradjane da javno iskazuju nezadovoljstvo. Možemo li onda pretpostaviti da je Saakshvilijeva vlada u dobitku? Ni u to ne bih bio siguran. Ne treba sumnjati da je odluka o prekidu demonstracija bila legitimna, no način na koji je to učinjeno neće pomoći popularnosti vlasti. Zašto je policija morala pretući i mirne demonstrante?”, pojašnjava professor Nodia.
U sukobima je, prema službenim saopćenjima, poginulo dvoje ljudi, policajac i bivši policijski dužnosnik, koji je bio u redovima opozicije. Na njih je, po tim izvorima, naletjela kolona automobila koji su nastojali napustiti mjesto nasilja.Kasnije se, međutim, pokazalo da su dvojica pronađena kod obližnjeg kioska, svezanih ruku iza leđa. Policija istražuje njihovu smrt.
Ulično nasilje čini se endemičnim u Gruziji. Od sloma Sovjetskog Saveza, sva trojica predsjednika na vlast su došli uličnim nemirima u središtu Tbilisija.
Optužbe za "rovarenje" s Rusima
U jesen i zimu 1991., centar grada bio je poput ratne zone. Naoružane grupe protjerale su u egzil prvog post-sovjetskog predsjednika Zviada Gamsakhuriu. Naslijedio ga je Eduard Shevardnandze. On je preživio tri atentata.
“Revolucija ruža” je u novembru 2003., primorala Shevardnandzea da odstupi s vlasti. Izbori su otvorili prostor da na čelu zemlje dođe lider revolucije Saakshvili, pro-zapadno orijentiran pravnik i političar mlađe generacije.
Nažalost, nije dugo trebalo čekati da se novi predsjednik otuđi od “Revolucije ruža”. Koncentrirao je vlast isključivo u svojim rukama, osporio pravo opoziciji na drugačije mišljenje, te se počeo oslanjati na usku kliku istomišljenika, posebno ministra unutarnjih poslova Vanoa Merabishvilia.
Sam Saakashvili optužuje opoziciju da “rovari” s Rusima i da je plan Moskve da ga se sruši s vlasti.
Jedna od liderica opozicije, Burjanadze je putovala više puta u Moskvu i sastala se s ruskim premijerom Vladimirom Putinom. Analitičari, međutim, podsjećaju da je reputacija Rusije toliko loša da ona malo što može promijeniti na političkoj sceni Gruzije.
Istodobno, vode se razgovori između opozicije i vlasti . Traže se reforme, ali vlada ne želi pristati na nešto što bi vladajućima onemogućilo da zadrže vlast u parlamentu.
Postoje nagađanja po kojima Saakashvili namjerava ostati na vlasti i nakon isteka drugog predsjedničkog mandata, ali kao premijer. On to negira.
Jedan takav slučaj je zabilježen, kod gruzijskog neprijatelja, Rusije. Putin je nakon dva predsjednička mandata zasjeo u premijersku stolicu. Nakon toga mandata, po svemu sudeći, opet će u utrku za predsjednika Rusije.
Brutalan obračun s demonstrantima, državna kontrola medija, razjedinjena opozicija, pravosudni sistem u kojem je gotovo 100 posto osuđujućih presuda, samovoljna hapšenja – to je okruženje koje odgovara mnogim post-sovjetskim državama.
No, to nije Bjelorusija, Uzbekistan, Kirgistan, ili Rusija. To je Gruzija, stoji u analizi Transitions Onlinea.
Novinar RSE Brian Whitmore također analizira prilike u Gruziji nakon što je policija rastjerala antirežimske demonstrante krajem prošlog mjeseca.
Protivnici predsjednika Mikhaela Saakashvilija traže već mjesecima njegov odlazak s vlasti zbog autoritanih metoda vladavine
Protivnici predsjednika Mikhaela Saakashvilija traže već mjesecima njegov odlazak s vlasti zbog autoritanih metoda vladavine.
Nakon prosvjeda 25. i 26. maja, kada je uhapšen jedan broj opozicionara, nevladine organizacije saopćavaju da je “nestalo” oko 50 ljudi. Vlast ne želi davati informacije.
Pati Manghadze kaže da je sretna što joj je sin u zatvoru. Gotovo tjedan dana tražila je 21- godišnjeg sina. Strahovala je da se dogodilo najgore jer ime njenog sina Demura nije bilo na spisku uhapšenih koje je objavila policija.
Danima je obilazila policijske stanice. Konačno ga je našla u glavnom istražnom zatvoru.
“Rekli su mi da je zbog sudjelovanja u demonstracijama osuđen na dva mjeseca pritvora. Za mene je to bila dobra vijest. Bilo je važno da je živ”, priznaje ona.
Ulični protesti
Posljednjih dvadeset godina glavne političke bitke u Gruziji su se odvijale na ulici.
Irakli Alasania, bivši gruzijski ambasador u UN i lider opozicijske “Naše Gruzije – Slobodni demokrati” (stranka koja nije sudjelovala u demonstracijama) za Radio Slobodna Evropa kaže:
Tokom petodnevnih majskih protesta, opozicijski lideri, poput bivše predsjednice parlamenta Nino Burjanadze, tražili su ostavku predsjednika Saakashvilija. Oni su provocirali nasilje, napadali policiju metalnim i drvenim predmetima. No, i policija je odgovorila prekomjernom upotrebom sile.
Ghia Nodia, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Tbilisiju kaže da su obje strane ispale kao “loši momci”.
“Radikalna opozicija je diskreditirana. Teško je prognozirati budućnost, no malo je vjerojtano da će biti moguće okupiti gradjane da javno iskazuju nezadovoljstvo. Možemo li onda pretpostaviti da je Saakshvilijeva vlada u dobitku? Ni u to ne bih bio siguran. Ne treba sumnjati da je odluka o prekidu demonstracija bila legitimna, no način na koji je to učinjeno neće pomoći popularnosti vlasti. Zašto je policija morala pretući i mirne demonstrante?”, pojašnjava professor Nodia.
U sukobima je, prema službenim saopćenjima, poginulo dvoje ljudi, policajac i bivši policijski dužnosnik, koji je bio u redovima opozicije. Na njih je, po tim izvorima, naletjela kolona automobila koji su nastojali napustiti mjesto nasilja.Kasnije se, međutim, pokazalo da su dvojica pronađena kod obližnjeg kioska, svezanih ruku iza leđa. Policija istražuje njihovu smrt.
Ulično nasilje čini se endemičnim u Gruziji. Od sloma Sovjetskog Saveza, sva trojica predsjednika na vlast su došli uličnim nemirima u središtu Tbilisija.
Optužbe za "rovarenje" s Rusima
U jesen i zimu 1991., centar grada bio je poput ratne zone. Naoružane grupe protjerale su u egzil prvog post-sovjetskog predsjednika Zviada Gamsakhuriu. Naslijedio ga je Eduard Shevardnandze. On je preživio tri atentata.
“Revolucija ruža” je u novembru 2003., primorala Shevardnandzea da odstupi s vlasti. Izbori su otvorili prostor da na čelu zemlje dođe lider revolucije Saakshvili, pro-zapadno orijentiran pravnik i političar mlađe generacije.
Saakašvili je koncentrirao vlast isključivo u svojim rukama i osporio pravo opoziciji na drugačije mišljenje
Nažalost, nije dugo trebalo čekati da se novi predsjednik otuđi od “Revolucije ruža”. Koncentrirao je vlast isključivo u svojim rukama, osporio pravo opoziciji na drugačije mišljenje, te se počeo oslanjati na usku kliku istomišljenika, posebno ministra unutarnjih poslova Vanoa Merabishvilia.
Sam Saakashvili optužuje opoziciju da “rovari” s Rusima i da je plan Moskve da ga se sruši s vlasti.
Jedna od liderica opozicije, Burjanadze je putovala više puta u Moskvu i sastala se s ruskim premijerom Vladimirom Putinom. Analitičari, međutim, podsjećaju da je reputacija Rusije toliko loša da ona malo što može promijeniti na političkoj sceni Gruzije.
Istodobno, vode se razgovori između opozicije i vlasti . Traže se reforme, ali vlada ne želi pristati na nešto što bi vladajućima onemogućilo da zadrže vlast u parlamentu.
Postoje nagađanja po kojima Saakashvili namjerava ostati na vlasti i nakon isteka drugog predsjedničkog mandata, ali kao premijer. On to negira.
Jedan takav slučaj je zabilježen, kod gruzijskog neprijatelja, Rusije. Putin je nakon dva predsjednička mandata zasjeo u premijersku stolicu. Nakon toga mandata, po svemu sudeći, opet će u utrku za predsjednika Rusije.
