Silovanja kao posljedica etničkih sukoba u Kirgistanu

(Fotografija: Godina nakon nasilja: Slike iz Osha)

Piše: Daisy Sindelar, Prevela: Mirjana Rakela

Svjetski mediji su prije godinu dana javljali o etničkim sukobima u Kirgistanu, posebno gradu Oshu, gdje žive Uzbeci.

Amnesty International i Human Rights Watch u izvještajima objavljenim 8. juna posebno su upozorili na seksualno zlostavljanje pripadnica obje zajednice. Prijavljeno je 20 slučajeva silovanja, no vjeruje se da je broj daleko veći.

Nasiba ima 34 godine. Po nacionalnosti je Uzbekistanka. Silovana je prošle godine tokom posjeta kući obiteljskih prijatelja u Oshu.

"To se dogodilo nakon večere. Gledali smo televiziju. Bilo je to lijepo druženje. No, negdje oko ponoći, baš kada smo išli spavati čuli smo neku viku. Muškarci, njih sedam, osam, otvorili su vrata, nisu kucali. Ušli su u moju sobu. Uzbekinstanska djevojka. Dugo smo takvu željeli", priča Nasiba slomljenim glasom, kršeći ruke u krilu.

Prije nego se mogla odbraniti, jedan muškarac ju je uhvatio za vrat. Onesvjestila se. Kada se iduće jutro probudila, bila je naga, sva u krvi i modricama. Uz nju je bilo njeno dvoje uplakane djece, od tri i devet godina.

Nasibin muž umro je prije četiri godine. Ona se dobro sjeća svojih napadača. Bili su Kirgizi, ali ne iz Osha. Ne vjeruje da će ih ikada više vidjeti. Danas se suočava s nizom zdrastvenih problema, uklučujući i hepatitis.

"Više ne mogu podnijeti muškarce. Kada neko od njih sjedi pored mene, čak i ako je to moj brat, i ako me slučajno dirne, meni je mučno. Počnem se tresti. On je moj stariji brat i znam da me voli, ali ja to ne mogu podnijeti", priznaje Nasiba.

Nikome nije priznala da je silovana. Ni majci, ni prijateljima, a posebno ne svojoj djeci. Njima je rekla da ju je u sukobima pretukla jedna Kirgistanka.

"Mi smo muslimani i o tome se ne razgovara u obitelji. Ne želim da to itko zna. Mojoj djeci to bi učinilo život mizernim", kaže ona.

Strah od prijavljivanja

Umjesto bližnjima, svoju je tragediju, ispričala, Khafizi Makhmudovoj, predsjednici nevladine organizacije za pomoć uzbečkim ženama u Kirgistanu.

Makhmudova nam je ispričala da zna za 13 slučajeva silovanja tokom prošlogodišnjih etničkih sukoba. Čak su i dvojica muškaraca to proživjeli. Žene se javljaju tek onda kada im se pogorša zdravstveno stanje i kad im je potrebna pomoć.

No, ni tada ne žele prijaviti silovanje. "To bi samo pogoršalo njihov položaj", kaže Makmhmudova objašnjavajući to velikim brojem hapšenja i nepravičnim suđenjima čemu su izloženi lokalni Uzbeci.

"Teško da to može doprinjeti pomirenju među etničkim zajednicama", upozorava ova aktivistkinja za ljudska prava.

"Idete li na tržnicu možete čuti kako Kirgistanka urla prema Uzbekistankama. Vaše žene i djevojke koje su silovane roditi će buduće Kirgize. Kako živjeti u takvom okruženju", pita se Makhmudova.

Neke od žrtava poznaju svoje silovatelje. Oni slobodno šeću Oshom. Jedna od njih je 50 godišnja Sevara. Silovao ju je Kirgiz kojega je poznavala godinama, u njenoj vlastitoj kući.

Tokom sukoba, ona i brat su ostali u kući, vjerujući kako će izbjeći nasilje. Nekoliko dana nakon izbijanja sukoba, kućni prijatelj, čovjek čiju je djecu porodila, pozvao ju je tvrdeći kako se želi uvjeriti da je dobro.

"Mislila sam da će nas negdje odvesti. No, kada je stigao počeo me vrijeđati. S njim su bila dvojica njegovih suradnika. Odveli su me u sobu i silovali, prvo on, a onda i ostali. Ovo je kazna za tebe. Govorio je da svi Uzbeci moraju umrijeti", priča Sevara.

Ona, kao i Nasiba, boluje od hepatitisa. Udovica je, djeca joj studiraju u Rusiji "gdje su sigurni", no ona nema sredstava za život, a niti može očekivati pomoć od rodbine. No, ni ona ne želi prijaviti silovatelja.

"Imam 20-godišnjeg sina. Trebam ga oženiti. Što bi ljudi rekli da znaju da sam silovana", pita se ova žena.