Numankadić: Putevi koje otvara kultura

(Otvaranje izložbe Edina Numankadića u Pragu, 11. maj 2011. Foto: Zvjezdana Marković)

Gordana Knežević

U Pragu je prošle sedmice otvorena izložba akademskog slikara Ede Numankadića. Iskorisitli smo tu priliku za razgovor sa ovim sarajevskim umjetnikom.

RSE: Ovo nije vaša prva posjeta Pragu. Imali ste izložbu 1996. godine kada je u glavnom gradu Češke organizovana prva poslijeratna prezentacija bosansko-hercegovačke kulture?

Numankadić: Sjećam se. Tad su Zdravko Grebo i Jan Urban organizovali možda najbolju prezentaciju kulture u BiH u proteklom periodu. To je bila jedna ozbiljna prezentacija svih značajnih domena savremenog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom sam ja sa kolegom Obralićem imao izložbu u Galeriji samostana Pani Marija Snježna. Tom prilikom sam upoznao mnogo ljudi. I danas, evo, nakon 15-ak godina otišao sam u taj samostan da popijem kafu i da se sjetim toga.

RSE: Vi ste jedan od rijetkih umjetnika koji u iskustvu ima opsadu Sarajeva. Radili ste tokom rata i ratno iskustvo je u velikoj mjeri oblikovalo Vaše stvaralaštvo u poslijeratnom periodu. Danas, toliko godina nakon rata, u šta se transformisalo to Vaše ratno iskustvo? Kako se danas prema njemu odnosite?

Numankadić: Mislim da je to moje najznačajnije životno iskustvo. Život se dijeli upravo po toj liniji - na ono što se dogodilo do rata i poslije rata. Znate, tri-četiri godine ujutro ustajati iz kreveta a ne znati da li ćeš navečer leći u krevet je izuzetno, ekstremno teška egzistencijalna pozicija. Imao sam tu sreću da to preživim. Čini mi se da sve što smo radili u tom periodu nije moglo biti laži, u tome nije moglo biti predumišljaja, nije moglo biti aranžmana, nije moglo biti neke konstrukcije. To je sve rađeno sa dubokom potrebom da se čovjek odbrani. Da na destrukciju odgovoriš nečim konstruktivnim. Da spašavaš svoju dušu. Da osmisliš svoj život.

Drugi aspekt je što rat i dodir smrti daje čovjeku neke vizure na život, na ljudsku egzistenciju koju do tada nikada nisi imao. Valter Benjamin ima jednu rečenicu: “Značenje stvari razumijemo proporcionalno tome koliko je prisutna smrt i destrukcija.” Ta je rečenica meni objasnila u velikoj mjeri naš položaj u toku opsade. Sjećam sam se Suzan Sontag i jedne večere 1993. godine kada ona meni kaže: “Edo, za umjetnike je privilegija imati ovako duboko iskustvo kao što je opsada Sarajeva.“ Ja u tom momentu nisam znao da je to istina. Danas duboko vjerujem da neke stvari ne bih shvatio, spoznao, nažalost, da nije bilo opsade. Nikome ne želim tako nešto, ali u tom zlu je čovjek stekao iskustvo koje je korisno.

Tri grada

RSE: Na izložbi koja je trenutno u Pragu između ostalog su prisutne instalacije vezane za tri grada: za Sarajevo, za Dubrovnik i za Cetinje. Šta Vas lično veže za te gradove?

Numankadić: Sarajevo je moj rodni grad. Moja porodica, sa majčine strane, živi u Sarajevu preko 300 godina. Osam puta sam izlazio iz Sarajeva i osam puta sam se vraćao. I svi su me pitali što se vraćam? Hoću da spavam u svom krevetu, šalio sam se. Za umjetnika je jako važna ta ukorijenjenost u određeni zavičaj, u mirniji ambijent. U kojem je od tradicije i kulture do mirisa sve značajno.

Dubrovnik je grad u kojem sam vidio prvog slikara. Vidio prvu izložbu. Dubrovnik je grad za koji sam u novembru 1991., ne znajući šta će se nama desiti, napravio u Olimpijskom muzeju jednu izložbu za spašavanje kulturnog blaga Dubrovnika, i to je jako važno. I dan danas sa radošću odem u Dubrovnik i sjetim se svega toga. Ima tamo i brojne prijatelje.

RSE: Cetinje?

Kultura je nešto što trebamo njegovati unatoč svega. Ona jedina bez predrasuda otvara puteve, stvara komunikaciju na jedan prirodan način.

Numankadić: A Cetinje? Izlagao sam na prvom Bijenalu savremene umjetnosti na Cetinju 1991. godine i tada sam se sprijateljio sa brojnim kolegama na Cetinju, od Princa Nikole do mnogih kolega. I veže me ta uspomena jer su me oni prvi pozvali poslije rata na jednu izložbu. Trebalo je riješiti mnoge papire i dozvole da dođem. Nije bilo ni normalnih komunikacijskih linija da dođem pa smo nekim blindiranim autom preko Šćepan polja sa nekim papirićem ušli na 24 sata u Cetinje i održali tu prezentaciju Bosne i Hercegovine. Jako sam ponosan na to prijateljstvo i na te prijatelje.

Znate, kultura je nešto što trebamo njegovati unatoč svega. Ona jedina bez predrasuda otvara puteve, stvara komunikaciju na jedan prirodan način. U tom smislu, bio sam i na Širokom Brijegu sa izložbom. Prvi sam otišao u Beograd, Zagreb, Ljubljanu. Sada je to normalno, ali u onom periodu neposredno poslije rata bilo je oštrih kritika što čovjek ide tamo i što to radi. Danas to izgleda smiješno.